More
18/05/2022 to 01/07/2022
Muzej grada Budve
Petra I Petrovića 11, Stari grad , Budva
,,Pretpostavimo da je istina žena — kako? Zar se ne sumnja s razlogom da su se svi filozofi
ukoliko su bili dogmatičari, slabo razumijevali u žene? Da su grozna ozbiljnost i nespretna
nametljivost s kojima su oni dosad obično prilazili istini bile nezgrapno i nepodobno sredstvo
upravo za pridobijanje žene? Izvjesno je da se istina nije dala osvojiti – pa svaka vrsta dogmatike
stoji danas beznadno smrknuta i obeshrabrena.” Niče nas ovim početkom S one strane dobra i zla
podstiče da sumnjamo, on računa na našu sumnju. Dva lica crnogorske žene otvaraju debatu ili
barem razgovor: Koje je pravo? Da li je ono ugnjeteno lice ili ono otmeno i herojsko? Da li su oba
odrazi – dominantnog muškog principa tog perioda? Da li se Niče našalio ili je to mislio ozbiljno?
Nije toliko bitno. Iskoristimo ga, neće nam zamjeriti. Četiri knjige – stuba su inspirisale ovaj
projekat: Tuđa večera Zorke Milić, Seksualne persone Kamile Palje (Camille Paglia), Psihologija
ženskog Eriha Nojmana (Erich Neumann) i Ko je spremio Tajnu večeru: Ženska istorija svijeta
Rozalin Majls (Rosalind Miles).
Crnogorka je postajala i opstajala u kulturi neskrivene i nesuptilne prinude. Ženom se
raspolagalo i upravljalo kao svakim drugim objektom, i takvo vjekovno (višemilenijumsko)
„uređenje” „obogatilo” je žensko kolektivno iskustvo svjesnom i podsvjesnom traumom i
limitacijama. U toj dosljednoj istorijskoj istini o sopstvenoj potčinjenosti razvila se dvopolnost –
androginost kao (filosofski) odbrambeni mehanizam protiv neprijateljske sredine, razvili su ga i
muškarci i žene. Ljudska priroda, nalazila se ona u ženskom ili muškom obličju ,,ne ljubi lance”,
diktate, ma koliko se oni oslanjali na oprirođene ili religijske autoritete, ili sam ja samo idealista, pa
sam u prvi plan stavila ovu rusoovsku fantaziju umjesto one o nasumičnosti, haosu i
eksperimentalnosti ljudske istorije. Kada zagledam duboko u našu zajedničku prošlost, vidim
okeane nepismenosti i neukosti na kojima katkad iznikne ostrvo svijesti. Ostrva svijesti niču iz
nadimanja kolektivne (svijesti). Zamislimo svijest kao kamen koji gura Sizif… Bolje da ne zamišljamo, jer i kad zamislimo, sjetićemo se, da iako napredak nije linearan, on je donekle
nezaustavljiv (izuzmimo katastrofe apokaliptičnog karaktera, koje jesu i nisu pod našom
kontrolom; one su jedine koje homo sapijensa mogu vratiti u tu zastrašujuću „nultu godinu”).
,,Mikelanđelovo životno delo je ep u kome ženstvenost igra sporednu ulogu. Njegova lirska poezija
podseća na Šekspirove sonete po svojoj dvostrukoj inspiraciji: lepi mladić, Tomazo Kavaljeri, i
moćna žena, Vitoria Kolona, koja spaja dva pola.” (Kamil Palja, Seksualne persone)
Crna Gora je ep u kome ženstvenost igra sporednu ulogu i žena koja je u njoj, nije imala
izbor u ovoj „sintezi” dva pola; koja je sličnija uroborusu u kojem glava (muški princip) grize rep
(ženski princip). Okolnosti su je primorale da na svoja pleća preuzme i najteže „muške” a i
„ženske” poslove. (Zorka Milić, Tuđa večera) Bila je robinja i heroina. Vrh vrha i dno dna. Poslušna
i uslužna tuđa večera i nepokoriva ratnica. U tom ne-izboru i ne-zboru sa sobom bila je zarobljena
pod živim pijeskom rodnih uloga, iz kojeg je jedini izlaz vidjela kroz uklapanje u vladajući muški
princip. Ono što me je motivisalo da predstavim tu trajektoriju od ekstremnog patrijarhata do
(potencijalnog) samoodređenja je hrabrost naših pretkinja da progovore o svojim životima na
istovremeno sveden i rječit način. Njihovo trpljenje neminovnosti prinude neka nam bude
podsjetnik na nedopustivosti u argumentu življenja. Kroz sljedeće fotografije vidjećemo različita
lica crnogorske žene, kroz epohe i kroz vjekove, pristupimo im pažljivo, sa razumijevanjem i
možda otkrijemo uputstva za budućnost. Govoriću o ženskom pismu: o onome što će ono činiti.
Trebalo bi da se žena ispiše: da žena piše o ženi i da privede ženu pismu, od koga su, na isti način
kao i od svojih tela, one nasilno udaljene; izistih pobuda, na osnovu istog zakona, sa istim smrtnim
ciljem. Trebalo bi da žena iznese u tekst – kao i na svet, i u istoriju; Svoj sopstveni pokret.
Unesimo u istoriju sopstvenu istoriju.(Elen Siksu, Osmeh meduze)
Sandra Despotović