More

17/07/2021 to 10/08/2021

Spomen dom „Stefan Mitrov Ljubiša”

Cara Dušana 13, Stari grad, Budva

+382 33 452 060

AnГеLz – novoGovorni eksperiment vrline

 

Deset godina je ogroman prostor. U njega stane čitav život a ono što je bila prethodna praksa postane utvrđenje, ime i baza iz koje nastaje nekoliko narativnih tokova. Jedan od njih je AnГеLz, jezički i medijski eksperimentalni ciklus.

Crtež je kod Radmilovića govorni akt, čin kojim se uspostavlja stvarnost – svet likova koji nikako ne mogu biti do kraja definisani i koji stoga traže neprekidno ponavljanje i u svakom ponavljanju kreću se osvajajući tri dimenzije horizontalno od portreta do tela, vertikalno od figuracije do apstrakcije i na posletku osom između grafičkog i likovnog izraza – linije i boje. Ogroman izazov je uspostaviti fiksirano značenje, obuhvatiti, sažeti i ustanoviti okvir apstraktne ideje anđela, u mediju grafike, i otud potreba za preispitivanjem a onda i proširenjem ka tabli kombinovane tehnike.

Elementi, asocijacije, prelazi, metafore i emocije koje potiču od oblika ili boja onemogućavaju stvaranje jedne samodovoljne fiksirane značenjske celine i uvlače oko posetioca u zamke sopstvenog pogleda. Taj pogled je uvek muški i bez pitanja, volje ili dozvole ga preuzimamo videći telo na mestu lica, obris izvijene figure tamo gde je mesto ideji, dojku u oku, afekat i emociju na mestu cerebralnog koncepta anđela. Izlažući nam ove nedoumice, u mediju kombinovane tehnike kao materijalizovane dileme, Radmilović se bavi neverovatno aktuelnim društvenim pitanjem – da li je za (muškog) umetnika moguće izbeći seksualizaciju pogleda u prostoru do granice apstraktnog. I važnije – može li se muški pogled čitati izvan polja osvajačkog, penetrativnog, invazivnog kako ga razmatra Lora Malvi? Da li je moguće učiniti i kuda vodi iskorak iz sopstvene ali i društvene tradicije? Na kraju, može li se delo u okviru postojećeg sistema umetnosti učiniti emancipatornim, komunikativnim i više -da li ono može da funkcioniše van falogocentričnog društvenog kruga koji ga proizvodi i u čijem je centru muško oko. Naposletku, pitanje je, može li oko Drugog, pronaći svoj pogled u aktuelnoj društvenoj stvarnosti? Postoji li za Drugog siguran prostor i bezbedno tlo? Može li AnГеLz biti slobodan od seksualne objektifikacije (biti anđeo svih) unutar sveta umetnosti i dalje – unutar ove konkretne serije? Ako je jezik opterećen svojom falogocentričnom prirodom, šta bi bio umetnički jezik koji se toj prirodi opire i da li možemo govoriti o jasno definisanom novom jeziku ili tek (pred)jezičkom eksperimentu u kome postoje i mogu biti čitani Radmilovićevi AnГеLz.

Za odgovor na ova pitanja, potrebna je bila decenija umetničkog sazrevanja i filigransko umeće skidanja slojeva jezika, odnosno patrijarhata nataloženog u jeziku, oslobađanja jezika. A taj patrijarhat ne nalazi se niti nastaje u kontekstu, izvanumetničkom tumačenju, već postoji duboko unutar umetničkog izraza, može se smatrati inherentnim tehnici crteža, jer nastaje već od prvih anatomskih studija koje nas zajedno sa jezikom crteža uče označavanju svake zakrivljene linije ženskim principom i taj je jezik samorazumljiv kako autoru, tako i izvežbanom oku posmatrača, i na svesnom i nesvesnom nivou. Zbog toga su potrebne godine i više – aktivan i odvažan rad razotkrivanja i razbijanja sopstvenih sigurnih okvira, prostora poznatog, osmišljenog i očekivanog.

Ciklus AnГеLz je istraživanje, ali pre svega pokušaj pronalaženja strategija da se u cikličnim ponavljanjima, kretanju napred-nazad i stilskim, nalik na govorne vežbe obesmisli prvo, susedno, intuitivno. Radmilovićevi i izraz i pogled vežbaju kako bi ostali sveži, začudni, neukotvljeni u poznato, blisko i uobičajeno. Produženim procesom promišljanja, pred nedorečenim, nedocrtanim, neuhvatljivim, neumitno se javlja nelagoda vakuma i suočavanja sa sopstvenim mislima. Upravo u toj nesigurnosti značenja i posledično neugodnosti procepa između prvog pogleda na ono znamo i neizvesnosti onoga što bi moglo biti AnГеLz, ogleda se dominacija heteropatrijarhalnog obrasca koji naše sagledavanje odvodi od apstraktnog, mislećeg, i goni ka nagonskom i intuitivnom. Radmilovićev AnГеLz nastaje tek od napuštanja prve primisli, tek ovlaš skicirane asocijacije sa seksualnom konotacijom, rađa se kao biće u prostoru nejasnog i nepoznatog. AnГеLz prema tome ne može da nastane u jednoj konačnoj tabli, već u beskrajnom nizu grafičkih istraživanja, ponavljajućih govornih vežbi, zbiru gestova i alteracija, pokušajima i omaškama da se na tri skale, tri dimenzije nađe tačna mera u kojoj pogled biva slobodan od zadatog, naučenog, blesak u kome vrlina nadvladava potrebu.

AnГеLz je Radmilovićev dijalog sa izvođenjem značenja, konceptom performativnosti i procesnim karakterom umetnosti, u mediju koji je tradicionalno vezan za konačno, i prostorno i vremenski omeđeno delo, materijalno ukotvljenu, zaleđenu misao, gest i čin. U nedostatnosti jednog anđela da pruži odgovor nalazi se AnГеLz – pokret, sinematografsko kretanje, isparčani dadaistički narativ, jezički i medijski kolaž jer izabrani tematski okvir nije moguće obuhvatiti unutar konačne forme dela. Time, na paradoksalan način svaka pojedinačna propuštena prilika za razrešenje u započetoj seriji, gradi ciklus tabli koji iznova uči govor i već tim hrabrim pokušajem izlaska iz domena poznatog uspeva. Tek čitav ciklus AnГеLz uspeva da učini jasni(ji)m ono što je grafički gotovo nemoguće dosegnuti u jednom – označava prostor odsustva značenja kao liminalni prostor. Jedino u tom kratkom prostoru slobode moguće je pojmiti da muški pogled nije datost, da postoji predjezičko, predistorijsko vreme u kome nismo bili označeni, omeđeni i fiksirani u svojim rodnim ulogama. I ne bez truda, rada na razgradnji kanona – kroz AnГеLz moguće je vratiti se korak unazad, kako bi se promislio svet u kome anđeli nemaju nužno ljudski oblik i ne podležu uobičajenim klasifikacijama roda i broja. U nemogućnosti da pruži jednu i definitivnu alternativu muškom pogledu na kome je izgrađena naša civilizacija, AnГеLz umetnost i preciznije crtež vraća(ju) na polje beskonačne potencijalnosti, mita o potrazi. Smisao i zadovoljstvo su u jeziku, a taj (novo)govor kojim se (novo)uspostavlja stvarnost nije ništa drugo do težnja ka udaljenim apsolutnim vrednostima, ka vrlini.

 

Marija Ratković

Teoretičarka umetnosti