More

15/10/2021 to 15/11/2021

Spomen dom „Stefan Mitrov Ljubiša”

Cara Dušana 13, Stari grad, Budva

+382 33 452 060

„Sve je to u ’Mansardi’ suviše poetizovano, pomereno, iščašeno, ali negde na dnu te
knjige stoji neki gorki talog iskustva. A taj gorki talog iskustva ostaje i ostaće i u
kasnijim mojim knjigama, koje, čini mi se, i nisu ništa drugo do pokušaj traženja moje
sopstvene ličnosti, mog sopstvenog ja, želja da se nađe neka prvobitna čistota,
katkad u svetu detinjstva, katkad u sebi samom.”
Danilo Kiš (1972)

 

“Slušao sam kako plaču u noći nevidljivi vozovi i kako se rožnato lišće hvata noktima za zamrzlo, tvrdo
tle.”
Krenuti od Kišove Mansarde. A onda je ostaviti po strani. Kao što i on savjetuje mladog pisca. I stići
gdje? U zaboravljeno, ostavljeno, napušteno, razbacano, razbucano. Tamo gdje sam prostor priča
priču i svjedoči o životu koji je tu nekada bio.
Oštro oko može da uoči obrise tog života i ljudi. Ili je to oštro oko zapravo objektiv? Objektiv ne
postoji bez oka, iako oko postoji bez objektiva. Ali nečije oko kroz objektiv vidi i nevidljivo. Draganovo
oko.
Kroz oko živi duh, živi čovjek i stvara jedan svijet napušten, prazan, sumoran, emotivan, odbačen, a
tako poetičan, autentičan, neponovljiv, svijet koji umire, nestaje, iščezava i treba ga sačuvati
pohraniti u kolektivnom sjećanju.
Jer uvijek se nađe neko drugo oko, oko koje sluša očima, a imaginira unutrašnjim pogledom, koje
prepoznaje rečeno i snimljeno i pronalazi sebe u tuđem oku, Draganovom oku.
Draganov svijet je bez ljudi i bez glavnog junaka. On ne voli junake. Niti im se divi, niti se u njima
prepoznaje. Prepoznaje se u prostranstvima nebeskim i morskim, u odsjaju ulične svjetiljke u bari
kišnice na pustom pločniku. Njegov svijet je svijet melanholije, vremena koje je prošlo i ostavilo
tragove. Upravo o takvim tragovima na jednom drugom mjestu piše Kiš, citirajući Flobera,
književnost uvijek govori o čovjeku makar to bili i samo tragovi u pijesku. Na Draganovim
fotografijama rijetko se pojavljuje čovjek. Ali je zato prepuno ljudskih tragova. I on ide za tim
tragovima, traži ljude koji su nekada ovim svijetom hodali. Ko ima oči da vidi, uočiće nevidljive ljude u
ovim fotografijama. Njih traži njegovo oko-objektiv. Njih koji se ne vide, kojih nema. A i kad su bili,
kao da nisu ni bili. Prošli su istorijom i geografijom kao sjenke.
„Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi
ovog svijeta”

Čovjek je ono što jede, kaže Fojerbah. Razne su varijacije na ovu izreku koja poistovjećuje subjekat i
objekat. Nominativ i akuzativ.
Dragan je ono što vidi.
Često sumoran i melanholičan poput prostora koje pronalazi napuštene, prazne, stidljive, povučene,
bez gordosti, bez hvale. A nekada zagledan u dizalice koje se utrkuju s avionima. Svijet juri po nebu,
za razliku od onog na zemlji koji u njegovom oku nepomično stoji, za koga nema ni prošlosti ni
budućnosti.
Sve na tim fotografijama je toliko daleko od današnjih, svakodnevnih slika koje nas okružuju i nameću
nam se svojom agresijom, bogatstvom, sjajem, betonskom monumentalnošću. Dragan bježi od toga,
bježi „kao što je Mopasan bežao od Ajfelove kule koja mu je svojom trivijalnošću pritiskala mozak”,
on bježi u svoje prostore, tamo gdje se čuje plač nevidljivih vozova i rožnato lišće koje se noktima
hvata za zamrzlo, tvrdo tle.

Boris Liješević, reditelj

 

„Mansardu” sam imao u podsvijesti tog dana kad me je nešto privuklo ostavljenoj kamenoj
zgradi s kraja 19. vijeka. Na Cetinju. Mom, i Danilovom. Bez predumišljaja, nastala je serija
fotografija, a iz svakog zabilježenog trenutka je nekim svojim dijelom progovarala baš
„Mansarda”.
Čista srca, dao sam sebi za pravo da svoj rad povežem sa imenom Danila Kiša, da priložim
mali dar u spomen velikom čovjeku i velikom piscu.
Svako ima svoja traganja za odgovorima, spoznaju i svoje slutnje.

Autor