Izložba Miodraga – Miše Popovića

Izložba MioDRAGA – Miše Popovića – Spomen dom “Crvena komuna” 20. jun  – 10. jul

 

Miomir – Mišo Popović

Ono što je izvanredno u radovima Popovića, to je što nam uvek rezerviše iznenađenje, dokazi novi da nas zadivljuju – u samom smislu riječi i što opčinjavanje koje vrši na nas ne gasi se nikad. I razumije se da smo izazvani da istražujemo kojim putem je došao na tu kreaciju u potpunosti orginalnu, gdje se „fantastičnost i stvarnost” susreću da tumače njegovu ličnu viziju svijeta.

Trajanje prvog perioda svog likovnog stvaranja, Popović se vatreno posvećuje ekspresionizmu i smatran je da zauzima jedno od prvih mjesta u velikoj „pariskoj školi” ( „ecole de Paris”). To je jedno slikarstvo gdje se svi slažu da priznaju kao veoma „jako”, sa bojama veoma bogatim, uvijek izvanredno obrađenim gdje posebno uživamo u zelenu i crvenu dubinsku. I već što ga interesuje, ono što nam „daje da vidimo”, to je „čovjek” i „ ljudi” onakve kakve ih je život formirao i, deformisao. Ja želim samo da podsjetim ovdje u smislu primjera „klošari”, „igrači kugla”, „prodavac lubenica”.

Jedna od prvih slika koja će ilustrovati novo slikarstvo Popovića, što se mi vezujemo da ga otkrijemo ovdje, jedna od onih koja će ostati u svakom slučaju među najljepšim i najmarkatnijim, to je ta koja se zove „ Tri glave u jednu”, taj čovjek impresionantan, sa očima sjenke, koje podsjećaju za mene na ove riječi od Eluard-a:

„Ja vidim…

Praznike bez odsjaja, bolove bez odjeka

Čela, oči zarobljene u sjenci”

Nalazimo stvarno već više velikih karakteristika koje će obilježiti u buduće njegova djela: korišćenje novih elemenata uzetih spolja u kompoziciji ličnosti, upotrebe crnog i bijelog u toliko koliko boja, okvir i položaj glave u „prostoru platna”, gdje ništa nije dozvoljeno slučajnošću ili momentalnom nagonu, ali u svemu čuvajući bogatu ekspresionističku fakturu, udaljuje se od ekspresionizma, „on sam”.

Vizija svijeta Popovića je sva tu u cjelini, i ono što mi većinom nalazimo u njegovim radovima su „glave” koje, stroge i bez pogleda u očima nam otkrivaju njihov ponos i njihovu moralnost i govore nam o jednom tajnom životu kojeg mi ne vidimo ali koji postoji i nad kojim se mi pitamo na primjer: čovjek od „Quo vadis domine?”. Ima li boljeg primjera nego „demosten” – jer „preko ove usne” mračne, mi vjerujemo da smo čuli glas iz dubine, ili „zatočenik”, gdje forma nosa podsjeća na tvrđavu zatvorsku gdje je zatvoren ?

Tog čovjeka on želi da upozna do dna; on će ga „demontirati”, zatim rekonstruisati sa elementima više ili manje apstraktnim koje nalazi u životu koji nas okružuje. Ako su ova lica sastavljena od djelova do krajnosti različita, zar ne, zato što je čovjek on sam načinjen od elemenata različitih i ponekad u suštini protivrječnih? U nekim svojim slikama „komadi” koji ulaze u kompoziciju sadržaja su elementi mašine. Sasvim tačno, Popović je zainteresovan za mašine i mogućnosti da ih upotrijebi u prezentaciji humanih bića, zadržavajući u svemu svu rezervu da ih ne ošteti u čemu se izgleda i zadovoljava. Zaista upotreba mašine ili djelova mašine nije nova u slikarstvu, ali ono što je novo, to je na koji način ih upotrebljava. Ne predstavlja ih u detaljima , kao što su to već radili neki slikari i ne slika ih radi njih samih, „razbija” ih, skuplja komade i ponovo ih sastavlja da nam da figuru, ličnost svojih vizija. Ovi komadi, ili ovi predmeti gdje su skupljeni, uklapa ih na taj način da je svaki od njih na svom mjestu i svaki je potreban, jedan drugom. Ponavljam, slikarstvo Popovića nije stvoreno „slučajno”, no uvijek sa jednom velikom strogošću, iako upotrebljava različite tehnike, veoma suprotne jedna drugoj. To je ono što čini njegovu veliku orginalnost na planu konstrukcije slike – takva kao što je freskina ili duboreza, udružena u jednoj paleti jakih boja, evocirajući na njegovo ranije ekspresionističko slikarstvo, ono nam daje, kroz bogatstvo imaginacije, kroz krajnju različitost tema koje se nikada ne ponavljaju, utisak nastavka, ili tačnije rečeno jedne cjeline i možemo reći da nam kroz svoje slikarstvo Popović otvara jedan novi pogled, jedan novi sud nad „nama – samim” i na druge. Ovaj nov pogled u slikarstvu zaslužuje da mu se dodijeli ime njegovog kreatora zato kritika, i poznavaoci radova Popovića nazivaju ga „mišoizam”.

U svojoj prezentaciji čovjeka i svijeta koji ga okružuje, Popović odbacuje sve što bi moglo biti artificijalno i što bi se smatralo jednoj ekspresiji vjerodostojnoj i dubokoj, i elemente izbira , uklapa ih u jednu kompoziciju, koja uliva jedan utisak stvarnosti.

U defileu njegovih ličnosti, tako reaznovrsnih, što nam pruža Popović, mi vidimo ljude uvučene u njihovu „sudbinu”. Jer je ovo, što nam govori slikar kad nam pokazuje njegove ličnosti „u situaciji”, što će reći zatvorene u sudbini njihovoj „ličnoj”, ili gdje ih je društvo zatvorilo, bez horizonta, bez svjetlosti. Tako, ovaj „čovjek sa šeširom” nije li osuđen da bude besmrtno „čovjek sa šeširom”, „vratar”, „uvijek vratar” i „kvazimodo”, uvijek „kvazimodo”? Ja sam evocirala, u početku, ove stranice, neke glavne elemente fakture Popovića, a koje nalazimo ponovo na svakom modernom platnu, – i ja želim da se povratim na ono što sam označila kao „okvir” sa jedne strane i situaciju „u prostoru platna”, sa druge strane. To nijesu elementi suvišni i „besplatni”. Oni učestvuju prisno u dijelu, daju nam njegovu „smjelost”, njegovu „ravnotežu”; najbolji dokaz za njegovo perfektno uključivanje sa predmetom što prije svega, ne primećujemo odmah – očarani kao što smo sa ličnošću samih, tek potom primjećujemo da je plan okvira, da je njegova boja, njegov sloj, njegovo nastavljanje ili njegov prekid su uravnoteženi ili protivno naglašavajući taj ili taj dio figure. Ponekad, takođe, ličnost izgleda da je ličnost „izašla” iz okvira i  ovo daje jedan utisak posebno uzbudljiv. Eh kakav rad! Malo koji umjetnik naše epohe, ja mislim, dostigne jedan sličan rezultat u radu postavljanja boja. Vidimo, osjećamo, da sve fleke, sve nijanse su željene, prostudirane, pažljivo urađene, sa strpljenjem, strogošću, oštrinom.

Nema li u ovome slikarstvu tako stranom i tako udaljenom od predstave koju mi imamo o svijetu koji nas okružuje, „jedan – izlaz” ka ljepoti, ponosu, gordosti što svijet civilizovani počinje da uništava – „apolon”, sa svojom blještavošću, svojim „zračenjem” sa mladošću, nam donosi jedan pozitivan odgovor i nadu da će čovjek moći sačuvati vrijednosti od „dobrog” i od „lijepog” i koji će takođe dominirati nad ustupanjima ka jednoj sudbini bez izlaza, takve kako evociraju često veličanstvene „glave” Popovićeve.

 

Mišel Galua