More
22/08/2019 to 22/09/2019
Spomen dom „Crvena komuna”
Obala 111, Petrovac
+382 33 402 877
Uvod u slikarski opus Sava Pavlovića
Razmatranju cjelokupnog likovnog opusa Sava Pavlovića najviše ćemo pridonijeti krenemo li od kraja, odnosno apostrofiramo li nekoliko konačnih odlika njegovih recentnijih radova. Promotrimo li, naime, sasvim apstrakne načine promišljanja forme u ciklusu Horizonti koja je naslijedila referentne i opisne pejzaže rodnoga kraja, portrete, primorske vale i kontinentalne krajolike, a osobito figurativne motive morske faune, razumijemo ih ili kao prirodnu posljedicu dezintegracije forme koja se uvijek najbolje i očituje u reduktivnom pejzažu, a u ovom bi slučaju predstavljala progresivnu razvojnu konstantu ili, pak, kao produkt eksternog utjecaja, kao odgovor na vanjske činitelje i transponiranje percepcije društva u likovne oblike.
Od te krajnje, odnosno današnje točke koja ima formalne i društvene implikacije, vraćamo se na vrlo rani rad, Portret đeda Andrije iz 1968. godine, u kojemu možemo utvrditi dva važna ishodišta u Pavlovićevom slikarstvu. Prvi svakako predstavlja korištenje akvarela, koje je u kasnijim godinama doživjelo svoje potpuno zrenje i obilježilo čitav njegov umjetnički rad; ne treba izostaviti niti nužnu hrabrost za takvo opredjeljenje s obzirom da je riječ o nesumnjivo jednoj od najzahtjevnijih likovnih tehnika koja se, za razliku od svih ostalih, kreće od svijetloga prema tamnome i ne obratno, odnosno u kojoj je moguće samo dodavati, ali ne i oduzimati, što ujedno znači da je mogućnost popravaka vrlo ograničena, ako čak ne i nemoguća. Drugo je ishodište njegove čvrste forme koju pronalazimo kao osobno autorsku odrednicu uporabe akvarela i u kasnijim godinama. Iako je to naizgled nespojivo s akvarelom, odnosno mogli bismo pomisliti kako se time poništavaju posebnosti koje ta tehnika ima u odnosu na ostale, ipak moramo utvrditi kako je Pavlović pronašao svoju „formuluˮ, specifičan i autentičan amalgam oštrine i krutosti koju želi postići te autohtonih i neodvojivih karakteristika samog medija u smislu njegove lazurnosti i mekoće.
Time dolazimo do središnjih zbivanja u likovnom opusu Sava Pavlovića, akvarelnih ciklusa Korijeni i Plodovi. Iako je u spektru Korijena riječ o vrlo reduciranim formama i apstrakcijama, dok u Plodovima nailazimo na mimetičko opredjeljenje, ova je dva ciklusa zbog više različitih razloga potrebno promatrati kao jedinstvenu cjelinu.Važno je razumjeti kako u ovim ciklusima oblik dominira nad sadržajem iz čega proizlazi i shvaćanje kategorije apstraktnog koja se, kao što smo i mi to napravili, nerijetko poistovjećuje s odricanjem od mimezisa prema sve većoj minimalizaciji forme. I Plodove i Korijene relativno je jednostavno formalno analizirati, u oba je slučaja riječ o centralnim kompozicijama i zatvorenim kadrovima, plošno postavljenom glavnom motivu i nepostojanju prostorne dubine. Međutim, ponuditi moguću stilsku odgonetku, a pogotovo značenjsku, nužno se pokazuje složenijim zadatkom. Plodovi, naime, ne samo da su dosegli razinu apstraktne forme kojoj je naziv naizgled arbitraran jer ga ne potkrepljuje realizam oblika, nego čak i ako prihvatimo kako je riječ o plodovima zemlje i mora, onda nas njihova predimenzioniranost i hotimična neproporcionalnost uvodi u sferu nadrealnog poimanja svijeta. Želja za upravo takvim prikazima produkt je autorove namjere kaptiranja i veličanja elementarnih postavki vidljivog svijeta, štoviše svijeta koji ga neposredno okružuje – njegove uvale u Reževićima i zemlje u kojoj je zasadio vrt. Korijeni su ciklus koji doista plijeni pažnju promatrača razvedenim obličjima, složenošću adiranih slojeva i najširim asocijativnim spektrom, pri čemu ih u jednom trenutku možemo čitati kao cvijeće, u drugome kao egzotične ptice, u trećemu kao odsječke nekih većih kompozicija. U njima je podjednako sadržano i bogatstvo kolorizma i eskpresionističke geste koje na izvjestan način sumira i druga djela u autorovom opusu, kao i sprege čistih, gotovo geometrijskih oblika s organičkim formama. Kod Korijena je, uz likovnu, važno naglasiti i simboličku razinu koja proizlazi iz semantike. Osim apstraktnih formi koje uz pomoć naziva možemo preciznije objektno odrediti, podtekst nam ponovno sugerira autorovo promišljanje (ili podsvjesne impulse) i bavljenje vlastitim identitetom. On nam se ne očituje na konkretnoj razini, ali ga kao opću temu iščitavamo u metonimiji „mojih korijenaˮ, u jezičnom sklopu koji je u svojoj jednostavnosti, baš poput stabla u šumi, skriven od promatračeve znatiželje među mnoga druga moguća čitanja kojih bismo se prije mogli dosjetiti. O tome nam mnogo može reći i osobnost ovog umjetnika, neskriveni ponos zbog pripadanja rodnome kraju, zbog toga što je iznikao iz zemlje svojih očeva i u nju je cijelog života duboko ukorijenjen, a ta se identitetska zadatost očituje i kao tema i kao konkretan motiv u njegovom slikarstvu, što moramo prihvatiti čak i ako nam je taj podatak važan tek sporadično.
Osvrnut ćemo se i na akvarele malih formata različite motivike čije je uključivanje u ovaj retrospektivni odabir više nego opravdano. Te su slikarske minijature tim posebnije što u njima nalazimo mnogo složenije kompozicije i „potpunijeˮ prizore od velikih akvarela. Jedan za drugim, nižu se marine paučinasto prozračnih struktura i detaljističkih akcenata te vegetacije širokog kadra poput Motiva s Durmitora (2018). Nadalje su tu prizori ulovljene ribe, minuciozno izvedeni gorski pejzaži s kućicama i crkvicama, poput vinjeta oblikovane narativne scene vađenja prepune ribarske mreže u Jutarnjem lovu (2016) ili skicozno oblikovanog bilja s otokom u pozadini, nazvanog Zima na moru (2018). Nalikujući Pavlovićevim skizzenbuchima – mapama prepunima sićušnih predložaka za velike radove ili iz njih izvađenih, ovi su akvareli kao zasebna serija istovremeno i pars pro toto cjelokupnog opusa Sava Pavlovića.
Kao reprezenti njegovognajnovijeg slikarstva, stoje veliki akvareli primorskih pejzaža, morskih uvala, plaža, vegetacije i brda. Pavloviću je uspjelo ono što mnogima nije – da u temi pejzaža ostvari inventivan, osoban pristup, autentičan slikarski duktus jednog od ponajboljih akvarelista pejzažne tematike našeg suvemenog slikarstva. Istovremeno, unatoč širokom rasponu izabranih boja koje koristi na svakoj slici, pošlo mu je za rukom postići neprijeporan sklad koloriranih polja i uravnoteženost cjelokupne kompozicije. Poznajemo li umjetnikovu osobnost, bez zadrške ćemo zaključiti kako ona odražava svojevrsnu „hotimičnu nehajnostˮkoja je pretočena u slike, u neopterećenost njihovog tehničkog oblikovanja što, ipak, ne znači da umjetnik ne nastoji balansirati između redukcije i detalja, da ne sumnja u svoja djela i da se ne trudi svakom novom slikom napraviti kvalitativni pomak kojim će biti zadovoljan.Jedan put taj pomak predstavlja minucioznost višeslojnog plavetnila mora u plićaku, čime se otkriva kako slikar voli i zna baratati detaljima; drugi put, pak, sasvim se prepušta velikim plohama (čak i bijelim površinama) kojima apstrahira motiv i „rasterećujeˮ sliku, vješto ih slažući poput kakva kolaža u kojemu se konture drugih elemenata gotovo sasvim gube. Čak i u tim ukrupnjenim površinama jedne boje, pozornijim ćemo gledanjem uočiti slojevito ulančavanje valera koji omogućavaju da slika pulsira.
Slikarstvo Sava Pavlovića od tema koje smatramo svakodnevnima uspjelo je napraviti veliku likovnu priču. Njega kao umjetnika ne opčinjavaju herojske scene niti moralne alegorije, nego više od njih morska uvala, plodovi iz njegovog vrta, barbun ulovljen pred njegovom kućom. Osobna povijest, koja kao fenomen predstavlja vrijedan doprinos postmoderne tematskom spektru umjetnosti, iznosi motive koji i jesu samo osobni ili je takav njihov kontekst, čineći od svakodnevnih perceptivnih bljeskova motive vrijedne pažnje. Savo Pavlović doista je slikar cijelim svojim sudbinskim određenjem pa nam se čini kao da je Sándor Márai upravo njega imao na umu zapisavši: „Umjetnik, onaj pravi, ne može „zalutatiˮ ni u kakvo drugo zvanje, i nema takve sile povijesti ili situacije koja bi ga mogla skrenuti sa zadatka, ne može biti drugo, već samo pisac ili slikar ili muzičar. Tko je umjetnik na taj način, taj ima sudbinu. To je ono najviše.ˮ
mr Marin Ivanović
Istoričar umjetnosti