Poštovani,
Molim vas da u skladu sa novinarskom etikom i Zakonom o medijima, objavite moj tekst kao odgovor na niz neistina iznesenih u članku objavljenom na portalu Vijesti, 04.02.2024., pod nazivom: „Sve je isto samo Sveta nema: Netransparentno finansiranje kulturno-umjetničkih manifestacija u Budvi”, uz pominjanje mog imena, kao direktorice JU “Muzeji i galerije Budve”.
U slučaju novinarki, čiji tekst prenosite, mišljenja sam da, kada neko hoće da se bavi istraživačkim novinarstvom, prvo – mora biti pismen, drugo – poznavati ili se bar uputiti u predmetnu temu i Zakon i treće – biti, bar malo, moralno korektan. Iz tog razloga vam šaljem na uvid (uz molbu da ga objavite) sasvim nerazgovjetan i nepismen e-mejl istraživačke novinarke Đurđe Radulović, koji potvrđuje sve prethodno što sam navela. Dakle, nema pozivanja na Zakon o slobodnom pristupu informacijama, netačno navodi imena projekata i tendenciozno traži podatke o projektima koje nismo radili, jer nisu prihvaćeni od strane Zvanične komisije za odabir projekata finansiranih od strane Turističke organizacije opštine Budva, pa je, samim tim, i pogriješila adresu kome se obraća, jer je na sva pitanja lako mogla dobiti odgovore kod Komisije za odabir projekata, ili u Turističkoj organizaciji opštine Budva koja je finansirala projekte i kojima su redovno, od naše strane, upućivani detaljni narativni i finansijski izvještaji. Određivanje kratkog roka za dostavljanje dokumentacije, sa naredbom tačno “u 12h”, takođe, upućuje na nerealno sagledavanje obima dokumentacije koja je na vrijeme i u roku predata finansijeru projekata. Karakteristično je i to, da nam je, ista novinarka, istražiteljka, tražila i, u još jednom, prethodno poslatom e-mejlu (molim Vas da i taj e-mejl objavite), podatke o manifestacijama u kojima nismo učestvovali, i, ni na koji način, bili uključeni (Festival igre i sl.). Tendenciozan je i pokušaj krivotvorenja i povezivanja naših uspješno ostvarenih projekata sa g-dinom Markom Kenterom, koji je, bez ikakvog finansijskog učešća, bio koordinator na istim, na čemu smo mu zahvalni, jer smo po prvi put u Crnoj Gori ostvarili muzejske projekte sa naprednom tehnologijom, koje, još uvijek, niti jedan muzej u Crnoj Gori nije uspio da ostvari, uz to, sa minimalnim finansijskim utroškom (sve je provjerljivo u dokumentaciji poslatoj TOB-u, kao finansijeru).
Međutim, čudno je i to da se istraživačka novinarka nije raspitivala o učešću naše Javne ustanove kod projekata za EPK (Evropska prestonica kulture) i da li smo imali uvid u “bidbook” gdje su se nalazili i naši projekti. Takođe, da li smo imali uvid u pismeno obrazloženje koje svjedoči o razlozima za izgubljenu titulu EPK? Zbog čega javno nije predstavljen građanima Budve izvještaj sa obrazloženjem izgubljene titule za EPK, kako je bilo obećano, a ne samo prazna priča o gubitniku kao pobjedniku? Koji su bili kriterijumi za izbor ekipe koja je predstavljala Budvu u Briselu? Zbog čega se u toj ekipi nije našao predsjednik Savjeta za kulturu Opštine Budva, prof. dr Predrag Zenović, koji je bio u isto najviše upućen, a, takođe, i prikupljao podatke iz naših ustanova kulture? Uz to, ne bi li trebalo pitati, ili se zapitati za kompetencije i reference za rad u kulturi (ne u ugostiteljstvu) persona koje su nas skoro većinski zastupale u Briselu? Koliko je koštalo angažovanje Dušana Kaličanina i da li je imao ikakvu odgovornost za neuspjeh i gubljenje titule EPK?
Ovakvo kvazi istraživačko novinarstvo koje hoće da se bavi institucijama kulture neka onda bar “pomalo” istraži ko je obećao, a nije vratio gradu Budvi Citadelu, nekada ključnu scenu Grada Teatra? Da li je i što je Grad Teatar pokretao po tom pitanju?
Kako tzv. istraživačko novinarstvo nije pokušalo bar da istraži kako su, od koga, kome i po kojim kriterijumima dobijani na korišćenje ili poklon, bez konkursa, određeni vrijedni prostori po Starom gradu, ili su oni manje vrijedni od slično uzurpiranih stanova u Podgorici, oko kojih se vodila polemika?
Ali, zato moje ime smeta istraživačkom novinarstvu (vjerujem zbog vidljivih rezultata ostvarenih na planu kulture, što se ne pominje), te pokušavaju da ga okaljaju isticanjem raznih lažnih i neprovjerenih izjava odbornika, na pr. Ivana Ivanovića (URA) “da radim na svoju ruku šta želim” i “da javašluk koji u tom vlada u tom preduzeću već godinama”, dakle, izjava od čovjeka koji nije posjetio niti jedan kulturni program, i koji, u svom neznanju ili malicioznosti, namjerno miješa novac namjenjen za zarade zaposlenih, koji posluju u šest zgrada, sa novcem za realizaciju programa. Prebrzo je ovaj znalac zaboravio da je, kao bivši direktor Mediteranskog sportskog centra, dok još nije promjenio dres iz DPS-a u URU, ostavio brojne dugove od kojih su neki i nenaplativi, te bi bilo poželjno da njegovo poslovanje za taj period istraži upravo istraživačko novinarstvo. Ovaj odbornik izgleda još nije naučio da Savjete Javnih ustanova bira Skupština i da ja ne mogu biti kriva za njegovo neimenovanje. Takođe, iz teksta se stiče utisak da sam ja imenovala konobare, taksiste, recepcionere i sl. u svoj Savjet, što je apsurd. Postavljanje pitanja o mojim Izvještajima o radu još od 2019.godine, je, takođe, besmisleno, jer ja niti predlažem, niti usvajam Dnevni red na sjednicama Skupštine. Zato ga pozivam, kao i pobunjene odbornike, da svrate u Pravnu službu naše Javne Ustanove i provjere da li su svi Izvještaji i Planovi rada JU “Muzeji i galerije Budve” uredno i na vrijeme predavani od vremena kada sam stupila na mjesto direktora. Takođe, bi bilo uputno da to uradi i novinarka koja sebe naziva istraživačkim novinarem, kao i da, kada već piše, istraži ko je što izjavljivao na sjednici Skupštine.
Ostaje dosta toga još, ali i pitanje: ko provjerava ovakvo tzv. istraživačko novinarstvo i NVO novinarske agencije? Ili se vode time da, slično odbornicima ili poslanicima, imaju imunitet i da su stoga nedodirljivi u iznošenje neistina i podmetanja svekojakog blata i prljavštine? Jer, po svemu izgleda, a i svima je jasno, da CIN cinculira u poznatom smjeru.
mr Lucija Đurašković, direktorica
JU Muzeji i galerije Budve