More
18/05/2021 to 18/06/2021 18:00
Muzej grada Budve
Petra I Petrovića 11, Stari grad , Budva
Antropološko-etnološka nauka teži da postigne razumijevanje kulture, društva i ljudskog roda kroz detaljna komparativna poručavanja lokalnog života. Uzimajući u obzir širok opseg domena proučavanja antropologije, izdvaja se oblast studija materijalne kulture, gdje je materijalna kultura definisana „kao proces uzajamnog konstituisanja ljudi i stvariˮ. Domen studija materijalne kulture je određen tako da uključuje čitava istraživanja o upotrebi i značenju predmeta. Proučavajući kulturu kao nešto što je kreirano i proživljeno kroz predmete, možemo bolje razumjeti društvene strukture, veće sistemske dimenzije kao što su nejednakost i socijalne razlike pa sve do ljudskih aktivnosti, emocija i značenja. Studije materijalne kulture se primarno tiču odnosa između ljudi i stvari, bave se pitanjima na koji način ljudi upotrebljavaju predmete i na koji način im ti predmeti znače.[1] Kada se u etnologiji i antropologiji upotrebljava izraz „značenje stvari” – to implicira na postojanje nečega višeg od pitanja semantike – artefakti jednako kao i riječi, imaju značenje i mogu da imaju smisao i da se odnose na nešto. U tom smislu artefakti/predmeti su sredstva uz pomoć kojih razmijevamo sebe i druge.[2]
Odjeća odnosno narodna nošnja, kao zbir odjevnih predmeta, je medijum posredstvom kojeg se mogu poslati različite poruke. U prvom redu nacionalna i klasna pripadnost, vjerska pripadnost, osobeni društveni položaji, zanimanje, rod, starosna dob, bračno stanje i druge karakteristike koje su značajne za članove određenog društva. Zavisno od društveno-ekonomskog statusa osnovni djelovi nošnje su se dopunjavali na različite načine, kao na primjer nošenjem specifičnih odjevnih predmeta koji demonstriraju bogatstvo ili nošenjem nakita.
Kao što je odijevanje u Crnoj Gori u prvoj polovini XIX vijeka imalo svoju funkciju, tako je nošenje nakita, odnosno pojasa kao nakita, bilo označitelj određenog položaja u društvu. Poseban detalj crnogorske svečane nošnje čini ukrasni pojas – ćemer. Pored dekorativne uloge, posebnu pažnju etnološko-antropološke discipline zavrjeđuje upotreba ćemera kao statusnog i rodnog simbola.
Ćemeri se sastoje od neparnog broja ploča (tri, pet, sedam ili u posebnim slučajevima devet) koje su međusobno spojene šarkama. U centralnom dijelu pojasa se izdvaja srednja ploča, koja je uvijek lučno svedena (što navodi na pretpostavku o persijskom porijeklu naziva što u prevodu znači svod). U zavisnosti od broja ploča dužina je različita, dok je širina ćemera u rasponu od 5 do 8 centimetara.[3] U periodu dok je nošnja bila u svakodnevnoj i čestoj upotrebi, ćemere su nosile samo udate žene bez obzira na starosnu dob. Kasnije, sa gubljenjem društvenog značaja, upotrebom vojničkih uniformi i uplivom zapadnoevropske mode i stila, ćemere su mogle nositi i djevojke.[4]
Ćemeri koji su bili u upotrebi na teritoriji Crne Gore, izrađivani su tehnikom finog filigrana, tehnikom livenja i kovanja (pored Crnogorki, pojaseve slične izrade posjedovale su žene iz albanske i malisorske etničke zajednice). Prema relevantnim izvorima, kao dio nošnje, ćemeri se pojavljuju od sredine XIX vijeka. Pripadaju kategoriji skupocjenog nakita, što implicira da nijesu bili često zastupljeni kao obavezan dio nošnje već su ga posjedovale uglavnom žene kojima je ekonomski status u zajednici to omogućio. Pored toga, posjedovanje ćemera, u velikom broju primjera, označavalo je inicijaciju u brak jer su ovi predmeti, ukoliko su ekonomske prilike porodice to dozvoljavale, bili obavezan ili poklon ili nasledstvo. Nasleđivanjem ćemera po ženskoj liniji prenosile su se sve etičke i moralne vrijednosti Crnogorke.
Nekoliko prezentovanih predmeta pripada muzejskim zbirkama dok većina predmeta potiče iz privatnih kolekcija i porodičnih arhiva. Istraživanjem i bilježenjem porodičnih narativa i predanja posredstvom odabranih ćemera, dobijamo širu percepciju upotrebe predmeta. Zabilježena istorija predmeta u vidu usmenog predanja predstavlja jedan vid nematerijalnog kulturnog nasleđa, dok predmeti, kao materijalno nasleđe svjedoče o simbolici i značaju za ženu u crnogorskom društvu krajem XIX i početkom XX vijeka.
Izloženi predmeti ukazuju na običaj kupovine posebno vrijednog nakita neposredno pred udaju od strane muževljeve porodice, što se simbolično izjednačava sa svim moralnim vrijednostima nevjeste. Ljepota ćemera referirala je na ljepotu žene ili djevojke kojoj se poklanja, a posjedovanje ćemera ukazivalo je i na ulogu žene u porodici ili na ekonomski položaj porodice. Poseban značaj ima nasleđivanje ćemera po ženskoj liniji pri čemu žena, odlazeći iz roditeljske kuće sa naslijeđenim ćemerom u mirazu, simbolično, sa vrijednim materijalnim nasledstvom prenosi i unosi u novu porodicu svo duhovno bogatstvo – moral, čast, ponos i vaspitanje.
[1] Woodward Ian, Understanding Material Culture. SAGE publications, London 2007, 14.
[2] Miller Daniel, Artefacts and the meaning of things.Companion Encyclopedia of Anthropology, (ed.) Tim Ingold, Routledge, 1994, 397.
[3] Mrvaljević Zorica, Crnogorska narodna nošnja, JU Muzeji i galerije Podgorice, Podgorica 2006, 103.
[4] Isto, 105.