Izložba Đeljoša Đokaja

…Kako bi odredila značenje djela Đeloša Đokaja, naša kritička promišljanja suočavaju se s
jednim od onih slučajeva u kojima umjetnik i okruženje u kojem živi formiraju posebnu cjelinu.
Ovim ne želim reći da radove Đeljoša Đokaja karakterišu isključivo elementi tipični za današnji
jugoslovenski umjetnički kontekst. Ne tvrdim ni da njegova najveća vrijednost leži u dubini
nacionalnog folklora, niti da rad i razvoj ovog umetnika zavise prvenstveno od njegove
nesumnjive izolacije u odnosu na aktivnosti najvažnijih centara umjetnosti. Po mom mišljenju,
rad Đeljoša Đokaja otkriva jednu dovoljno savremenu, čak univerzalnu čuvstvenost, koju treba
posmatrati i prihvatiti čak i izvan isključivo lokalne prizme. Zaista posebna, ona svakako sadrži
neke elemente svog okruženja, ali je i transponovana u daleke reminiscencije, posebno
tematske, te u prostorne, a katkad i kolorističke odnose.
Iako privlačna sila, koja Đokaja vuče prema nadrealnom i metaforičkom, ostavlja gotovo
neizbrisiv trag, umetnik se postepeno udaljio od simboličkog i fantastičnog slikarstva i prihvatio
neposrednije, življe uticaje savremenih ambijenata koji ga okružuju. Ovu intimnu promjenu
odnosa prema svijetu ispratila je i promjena umjetničkog jezika, čija je posljedica pročišćavanje
izražaja, brisanje detalja, formalna sinteza površina i upotreba strožeg spektra boja…
Predstavljajući rad Đeljoša Đokaja u drugoj državi, ipak nosimo tragove straha koji će
potpuno nestati tek onda kada se uvjerimo da se njegova umjetnost ne posmatra kao egzotična,
puna narodnih i etnografskih elemenata, već kao savremeno stvaralaštvo: svježe, inspirisano i
inspirativno…

Dario Mikaki (1977)  Predgovor kataloga za izložbu u Rimu, Titogradu, Prištini

…Maštoviti lirik, koji ne može da zaboravi, obuzet nasiljem sadašnjosti, Đeljoš Đokaj vodi,
po pepelom posutoj mediteranskoj zemlji, modro olovne boje, ranjene i bolom skrhane likove
koji su teškom ljudskom žrtvom platili svoju humanost.
Slikar tehnološke sadašnjosti, koju već osjećamo kao dio prošlosti, po kojoj se kreće robot,
srećan poput dječaka u opancima iz čijih (očiju) udova klija korjenje i iz arterije kaplje krv. Slikar
bivših i budućih seljenja… Crtež, boja i forma  za jednu okamenjenu, metaliziranu sliku, čije
vrijeme se prostire u beskraj, slično najmučnijim snovima. Zagonetne figure niču iz istorije
čovjekovog „ega“, iz dubine čovjeka i dječaka, i prolaze poput krika, zapomaganja, gubeći se u
zamrzloj daljini zeleno-plavog staklastog neba, sijajući za sobom predmete uspomena,
otkrivajući odrubljene glave i fotografije dječaka i mladenaca. Figurativna dimenzija sadašnjosti
obuzeta je prošlošću, albanskim i jugoslovenskim selom, djetinjstvom i ratom protiv nacizma.

Sjećanja ulaze u dimenziju sadašnjosti. Svaki lik predstavlja jedinstvo sadašnjosti i uspomena.
Istorija se ne priča niti prikazuje, osjeća se kao živa i neodvojiva od autobiografije. Ne priča se o
godinama koje su prošle, nego iskonski likovi žele da prokažu objavljenje i raspeće sa fresaka
srpskih, crnogorskih i makedonskih ikona. Jedinstvo sadašnjosti i sjećanja, kako u crtežu, tako i
u grafici postaje jedna specifična kompozicija koju tvore komadići materije ostavljajući dojam
grafita, tkanine, metala, najrazličitijih materijala, koji oživljavaju pod rukom slikara. Često se tu
spajaju u pepelu života, koji na papiru poprima sjaj starog zlata što je nekada prekrivalo lica i
uzdržljive pokrete drvenih ikona, čiji su zlatni i srebrni skuti bili ukrašeni dragim kamenjem.
Ikona, za Đeljoša Đokaja nije ni revival, ni kič: ona je posesivni elementarni prikaz istorije
generacija, koje treba da izrazi jedno lice na jednoj glavi. Njegovo slikarstvo puno je lica, glava,
od kojih su noge odsječene i iz čijih suza i raspadanja dodir ruke slikara, pozitivnog i poetskog,
želi da izvuče ono što se rađa i klija, da od jednog mučnog, zatvorenog kruga stvori prostor u
kome bi neki ljudi ponovo mogli pokušati da žive. Pred ljudskim likom otkriva čuđenje, kao pred
nekim antičkim kipom, iskopanim iz zemlje, ili izvađenim iz vode. Svaka figura ponovo dobija
svoj oblik, kao iz neke anatomske sekcije ili kao pri komponiranju komadića nekog zabijenog
predmeta. Isti, ovi duboki korjeni o narodu u selu, otvaraju stranice evropskog neba.
U Italiji se divio Đotu i prihvatio metafizičko slikarstvo Karla Kara i Đorđa de Kirika. Živo se
osjeća sentimentalna i kulturna povezanost sa jugoslovenskom i albanskom zemljom, ali svoju
istinsku slikarsku borbu Đeljoš Đokaj vodi u Italiji, kao protagonista i umjetničkih zbivanja Italije,
u koju donosi hladni bijes jednog čovjeka i jednog naroda koji ne zaboravlja. U umjetnost i
kulturu kojom dominira konzumističko društvo, unosi seljačko djetinjstvo, koje, kao da se
poistovjećuje sa istorijskim djetinjstvom same imaginacije. Postaje slikar koji se u rimskoj
sredini  lako prepoznaje po svojoj poetičnosti, egzistencijalni slikar, koji vidi istoriju kroz ljudske
žrtve, slikar koji ne može da zaboravi i čije sjećanje uobličava sadašnjost. U biti miroljubiv, ali
istovremeno autor divnih i nezaboravnih slika nasilja… Ima i autobiografskog, ali je ono
nenametljivo i skoro uvijek ostaje u krugu kolektivne sudbine…
Slika nam ništa ne priča, ali u okamenjenoj sceni svaki naslikani predmet uspostavlja
određen odnos sa istorijom i životom, odnose koji se otkrivaju i nagovještavaju prefiguracije.
Ono što vidimo ne posjeduje određeno vrijeme i prostor: ono se već desilo, upravo se dešava,
može da se desi. Linija horizonta je konstantna,  jer nije dio pejzaža, nego je geometrijski
simbolična, na kojoj se sastaju predmeti i pokreti. Đeljoš Đokaj, u stvari, izmjenjuje dva tipa
slike: jedan fantastičan i neometafizički, kako sa vanjske tako i sa unutrašne strane, otkriva ono
što ostaje nakon nasilja; drugi još uvijek posljedica fantazije, ali mnogo više organski nego
metafizički, predstavljen je nekom vrstom mučne lekcije iz anatomije, koju izvodi crtež po
izmučenim i palim tijelima i gotovo uvijek po jednoj obrubljenoj glavi. Plastični motiv glava
predstavlja odlučujuće otkriće plastičnosti, koje daje lirski ugođaj čitavoj slici. Okamenjene glave
evangelista i proroka, koje više niko ne sluša, naslikao je Gvereski. Mulas je slikao nježne,
okrvavljenje maske Gillesa na licima mladih, maja 1968. Kremonini je slikao čežnjutljiva,
neobična i uzbuđena lica u njihovoj metafizičkoj zapanjenosti užarenog, sunčanog i erotskog
Mediterana. Ali, lica koja slika Đeljoš Đokaj su nešto slikarski bogatija i simboličnija. Ima nešto
na tim licima, nešto od patosa glava sa helenističkog oltara u Pergamonu, nešto od glava
rimske statue koja je odletjela sa poprsja, pri nekom varavarskom pustošenju i koju je otkopala

seljačka motika. Nešto od glava venecijanske arhitekture sa jugoslovenske jadranske obale,
nešto od glava ikona i postvizantijskih fresaka Crne Gore i Sopoćana, nešto od glava mozaika u
Raveni, od glava lutaka i klesanih likova metafizičkog slikarstva Đorđa de Kirika i Karla Kara,
koje se često vraćaju plastičnosti Đota, od kojeg su i potekle. I Hegedušić je slikao avetinjske
likove na tragičnim slikama iz rata i prirodnih nepogoda, ali njegova ideja je realistična i
narativna. Ako je moguće pozvati se na ovo kulturno nasljeđe, potrebno je naglasiti da je
okamenjena glava Đeljoša Đokaja, iznad svega, okamenjivanje nečeg živog i da sve glave
nevjerovatno sliče na žene, muškarce, i dječake koje poznajemo, a ponekad imaju
autobiografski karakter. Međutim, možemo se zapitati čemu pridavanje tolikog plastično-
figurativnog značaja glavi, bilo da se radi o glavi u sklopu čitave figure, odrubljenoj glavi, ili glavi
kao dijelu otpatka. Zabrinuti likovi sa očima punim užasa, koje crtež siječe, spaja i rekonstruiše
s ljubavlju, fantastirajući u antomiji lica, tražeći u njima vlastite, istinite uspomene, priče,
predodžbe. Poput glave, na kojoj čitava jedna porodica nalazi utiočište u šupljini oka, dok je
preko drugog koje plače, podignut plot nekog polja. Glava je, za Đeljoša, centar sjećanja: glava
žrtava, mučenika, glave… vojnika, ubijenih i napuštenih, glave iz logora… Kola su još uvijek ona
stara kojima su se oduvjek vršile seobe. I ovdje je, u prostranstvu blistavog staklasto-plavog
neba, uklopljeno jedno selo poput satelita u zraku. Moglo bi da bude san nekog dječaka sa
kolicima punim razbijenih igračaka ili zastrašujuća slika pustošenja koja se nastavlja u vječnost,
prelazeći sa sela u svijet tehnologije…Još jedna velika slika seoba predstavljena je ogromnom
figurom, sastavljenom od slučajno spojenih djelova, figurom koja bježeći nosi jedno tijelo i
ostavljajući za sobom jednu prazninu, kuću i jedan oblačić na kojem sjedi ptica rugalica,
ocrtavajući na nebu boje azurnog kamena. Prekrasna, herojska figura raskomadanog čovjeka,
koji nastoji da pomogne bližnjemu, slika bratsva koja počiva na sjećanju na neke prizore iz
strahote rata. To je lik prefiguracije, lik čovjeka koji se kreće našom sadašnjicom.
Da bi što bolje sagledali svijest koja vodi pogled Đeljoša Đokaja, on je te vrijednosti
okamenio pod jednom umjetnom svjetlošću, kao na nekom policijskom saslušanju. Svojom
hladnom, lirskom fantazijom ostavio nam je mjesta i vremena da odgovorimo.
Slikar bivših i budućih seljenja (njegovo slikarstvo puno je lica, glava od kojih su noge
odsječene i iz čijih suza i raspadanja dođu ruke slikara, pozitivnog i poetskog), želi da izvuče
ono što rađa i klija, da od jednog mučnog, zatvorenog kruga stvori prostor u kome bi neki ljudi
ponovo mogli pokušati da žive.

 

Irina Subotić, istoričarka umjetnosti