Izložba Igora Modrića

                                                                                            “Samo je Duhovno Stvarno”

                                                                                                                                     Blake

 

Iz tajnovite duhovno-inspiracione osnove utkane u najdublje slojeve umjetničke duše, iz traganja za nedokučivom biti suštine smisla postojanja, rođen je duboki kreativno-stvaralački podsticaj koji još od samih početaka bavljenja slikarstvom prati likovno-umjetničko djelo Igora Modrića.

Na izložbi koja je pred nama, kroz likovni izraz, jedinstven u svom likovno-poetskom bogatstvu, umjetnik dotiče svijet posebnih vremensko-prostornih meta dimenzija. Divizionistički načinom islikavanja i razigravanja površine slike, gdje se tačkasto nanesene boje vizuelno stapaju u kleovsko mitski, dječije pojednostavljeni, oblik, Modrić kao da jedan makrokosmički sistem svodi na mikro bivstvovanje same suštine, polazišne osnove, zbijene u samoj nutrini bića na granici ili prelazu svjetova iz spoljnjeg u unutarnji i obratno. On istovremeno, organizovanim kolorističkim strukturama, gdje je boja svedena na svoj entitet, kroz titravo ritmično fragmentiranje, oblikuje svijet slike kao posebne nadrealne realnosti u kome prepoznajemo obrise arhetipskih simbola (ptica, krst, mjesec, planete, zvijezde, kuća, žena, čovijek, pas, mačka, brod, dim…) izronjenih iz tame podsvjesne univerzalne matrice. Zagonetni prizor je redukovan, sve što je “suvišno” instiktivno se samoizbacuje…te se višeznačno čini da sam motiv izabira sebe, izabira predmet, boju ili monohromiju, predajući se i povlađujući slobodi umjetnikovih unutarnjih doživljaja svedenih na vizuelnu suštinu čiji pojam metafizičko-simboličkog značenja dobija novu, iskreno potresnu, a, samim tim, i upečatljivu snagu. Snagu potenciranu atmosferom tmine samoće u kojoj tihuje statičnost i u kojoj podjednako bitišu i biće i nebiće, melanholično predskazujući uzaludnost postojanja. Sa druge strane, paradoksalno, upravo potenciranje tuge i usamljenosti, ukazuje na potrebu za promjenom, za buđenjem one davno usnule klice ljubavi koja osmišljava postojanje u težnji ka rajskoj toplini i blaženstvu, a koja čami i pati jer je zaboravljena…

                                                                          Lucija Đurašković, istoričar umjetnosti

 

PRED-GOVORENJE ILI OGOVARANJE IGORA, NAKNADNA PAMET

 

Dan je pri kraju, petak, sredina ljeta 2020. Tabanam, kao i obično, iz ateljea kući. Gladan, jer oko dva popio sam tek kavu s Vasjom, a ostatak vremena grbio se nad sličicom koju pokušavam završiti. Možda je i gotova, još ne znam. Vidjet ću sutra. Ili neću? Sve oko toga uvijek saznam posljednji i, gotovo beziznimno, s „povijesnom distancom”. U trenu slika zatvori se u se i ne rezonira. Ne da blizu. Ako pokušaš siliti, ispljune te. Arogancija ne pomaže, meni ne. Tada mudro je stati, dan-dva pričekati. Ili mjesec, ponekad godinu. Tako to ide. Šuti i trpi. Radi nešto drugo i čekaj da te p(r)ozove. Ostavi je da sama odradi nešto posla, da fermentira, bubri, duri se, i napokon pusti te k sebi. Najteže je završiti, nekada i nemoguće. Toliko znam. Neki kažu da život je san, tako ću je nazvati. Ponekad i sam, u ovom sada, osjećam tako. Dosta toga napisao sam s nogu, pješačeći i tapkajući bespućima tipkovnice mobitela. Zašto bi ova gomilica riječi za vlastitu izložbu bila iznimka? Još sam vruć od posla pa bi pametnije možda bilo šutjeti. Možda. Kiša samo što nije pa moram žuriti. Brzo hodati, brzo misliti. Vjerujem, doista, da tako pišem čišće, jasnije, da lakše rješavam se balasta, praznog hoda, bižuterije ispraznog govorenja. Od viška glava boli, definitivno. Ovo s koronom, pandemijom… ovaj pandemonij s potresom (kod nas u Zagrebu) kao bonusom, valjda je i za neko dobro. Naivno možda je misliti da to je prigoda za resetiranje, povratak na tvorničke postavke, ali volim si tako utvarati. Što ću? Promijenili su nam se životi, kud neće i slika. Slika svijeta. Već godinama vrtim se unutar nekog samonametnutog hermetizma, u samoizolaciji slike, neke self-made hermenautike. U slici očišćenoj od značenja, ljudi, stvari i pojava. Okopavam ju, bodem točkicama, nadajući se da i ćorava koka… znate već. Sliku treba isprositi, napisao sam jednom. Bez udvorništva, udvarati joj. Tako mislim i danas. Nikakve promjene na silu, nikakav brak na brzaka, skakanje iz jedne (uni)forme u drugu. Stil je čovjek, rečenica je koja se pripisuje Degasu, a meni zvoni poput latinskih dicti. Promjene u mojim slikama, izgleda, koincidiraju s aktualnom situacijom i to, vjerujem, nije slučajno. S druge strane, jer tako se pristoji, one izrastaju na zajedničkom tragu, dijele isto iskustvo, pa i povijest, sa svojim prethodnicama. Ista su korjenika. Dobronamjernom oku promatrača ponuđena je nova generacija radova u miksu s nešto starijima, s kojima dijele, rekao bih, prostornu i idejnu rezonancu uz ponešto promijenjenu završnu „glazuru”, pa i ikonografiju. Od starijih radova, odabrao sam one koji, čini mi se, to ponajbolje svjedoče. Bez obzira na glupave podjele apstraktno/figurativno. Niti je novo uvijek bolje, niti je staro ultimativno passé. Kako će sve ispasti, pojma nemam. Hodam po rubu. Volim tako. Davorka je u Zagorju, a kuća kojoj hitam prazna. Nedostaju mi „moji” ljudi čim prestanem raditi. Možda zato sam slike, nakon ohoho godina, počeo napučivati figurama. Čovjek, mačka, pas… i pokoja ptica. Rekvizitorij do banalnosti jednostavan. Ponekad, i banalnost je lijepa. Možda, da navratim do Jake? Fale mi ljudi, ali to već znate. Ova izložba isprva mišljenja je kao „reprezentativan”, što god to značilo, presjek kroz moj rad posljednjih desetak godina. Umislio sam šepuriti se platnima većih formata, uglavnom akrilima. Podastrijeti vam nekakav dream-team onoga što je, kao prilično koherentna cjelina, isklijalo u tom mom decenijskom drž-nedaj. Što je kasnije bilo, znate. Stavljeni smo pod ključ, živimo neke čudne živote, a budućnost ne svijetli kao prije. Slikarstvo je, kao rabota, tu nemoćno. U sveopćem tom bunilu, anomalija je. Mnogo toga, nekada jednostavnog i lako dohvatnog, sada je teško. Niti organizacije izložbi tu nisu iznimka. Stoga i redukcija u broju i materijalu izvedbe. Do nekih boljih vremena, ako vremena još uopće imamo. Mislim da nikada nisam pokušavao dodvoriti se. Ne slažem buketić, slikam. Ukusno mi je strano. Ne raspravljam. Ja sam pas slikarstva, kočoperi mi se na zidu ateljea. Talac, oprostite mi banalnost, te četvorine koju okopavam. Bolujem, valjda, od neke vrste stockholmskog sindroma. Slikam, namjesto da „kupim u prsi”. A opet, strahujem da su posljednji radovi gdjekad zeru preslatki. Da u njima ima koketerije i infantilnosti kojima sam ranije izmicao ozbiljujući svijet građen na svoju sliku. Ili… možda sam napokon dovoljno star da ponovo budem dijete? Da zavrtim još jedan krug, iznova izmjerim s(v)e, budem mazivo za tuđe snove. Nemoj si od slike praviti kapelicu, rekao bi Goldoni. Tako je kako je. Slikar sam, bez ostatka. Netko je vodoinstalater, liječnik, lijenčina. Samo kažem. I kada ljubim dijete, plivam s Dadom, trčim, šetam psa… slikar sam, missionary man, bosonogi bog vlastitog univerzuma. Ta me imenica (ujedno, na neki zakučast način i pridjev, jer pridijevam je, odnosno i opisno, svemu što imenujem) najviše određuje. To radim. Točka. Ako stane taj „tihi obrt”, stat će i „moj” svijet, a samo taj, u kojem bihda se zrcalim, se računa. Slikarstvo, kao uostalom i život, nema svrhu. Ili je svrha po sebi? Njegovo je, mislim, ne da problematizira, nego da svjedoči jednostavne istine. Sve svrhe, uostalom, i visoki ciljevi koje su nam u životu poturali, izjalovili su se. O slikama neću. Baviti se njima van njihova vlastitog jezika, mislim, izlišno je. Ne zamjerite, moja im riječ ne treba. Samo djelovanje, samo nevinost oka. Hodam li, put će me naći.

Igor Modrić