Izložba skulptura Marine Stoponje

DOSLOVNO, METAFORIČKO I SKROVITO…

Dugačko je rodoslovlje mimikrije u umjetnosti; najbliži joj je rod
iluzija koja se ustoličila još u antici te se, preplićući se sa drugim
postupcima – ornamentom, stilizacijom, groteskom, pojavljivala
neprestano (izranjajući i uranjajući u povijesnom trajanju) do naših
dana.

Mimikrija je, doduše, barem za stupanj ukrućenija i izrazitije
doslovna od široko shvaćenog pojma mimeze (mimesis) koja nas,
ipak, ne nastoji uvijek obmanuti u svom oponašanju svijeta.
Mimikrija uistinu izravno ovisi o svojstvu materijala da imitira neki
drugi materijal (dakako i sposobnosti umjetnika da to razotkrije).
Kamen je, čini se, pogotovo pogodan za travestiju; uglačan može

zadobiti dojam ljudske puti ili mekoće paperjastog jastuka. U rea-
lizacijama koje posjeduju takve karakteristike otkrivamo temeljne

odlike rada Marine Stoponje.

Poigravanje pak značenjima, a ne samo prividima autoričina je
još u većoj mjeri istaknuta specifičnost koja bitno obilježava njenu
individualnost. Na tragu pop-arta koji je od početka uzimao kao
predloške banalne predmete svakodnevice i doslovno ih replicirao u
umjetničkom formatu, i Marina sažetim i čistim izrazom, zasnovanim
na ekonomičnosti primijenjenih sredstava, istražuje sadržaje koje
nosi – jastuk. Međutim, njeno je propitivanje usustavljeno u seriju i
svjesno usmjereno simboličkim potencijalima izvedenih kompozicija.
Konkretno; semantika je zasnovana na odnosu između asocijativnih
nizova: s jedne strane jastuk uz koji vežemo nježnost, intimnost,
spokoj, dok mu se s druge kontrastno dijaloški nameću različiti
elementi: jabuka kao znak želje i žudnje, glava kao stilizirani odraz

produhovljenosti ili sjekira kao žestoka, gruba suprotnost navede-
nim „jastučnim“ atributima. Ali drama je tek jedan mogući ishod;

humorni odmak neprestano čuči u prikrajku.

Nikola Albaneže