Izložba slika „De rerum natura – Priroda stvariˮ akademskog slikara Darka Mandića

Izvodi iz tekstova o slikarstvu Darka Mandića

„De rerum natura – ​​Priroda stvari” izložba slika umjetnika Darka Mandića ​​prikazuje slike naturalističkog nadahnuća, fragmenata stvarnosti fiksiranih u neodređenom prostoru i u suspendovanom vremenu metafizičke koncepcije. Ovo su vizije iz snova Darka Mandića, umjetnika na čijim platnima forme nagovještavaju blijeđenje: slike teže da se raspadaju na horizontu, kao da žele da napuste svoje tjelesne granice, gotovo metafora ljudske potrebe da ponovo otkrije sopstvenu dimenziju na otvorenom prostoru, bez više barijere. Darko Mandić kreće se, sa rijetkim muzičkim balansom, između neformalnosti, apstrakcije i figurativne lirike, u ličnom traganju za tačkom susreta između grafičke čistoće znaka i emotivnog stanja bića, gdje
„senzacija” preuzima stvarnost i, ovo drugo, sve je više sredstvo za prenošenje emocija. U specifičnom, istančanijem neformalnom značenju njegovih djela, oživljavaju neodređene pozadine, materijalne konzistencije spontano klize u prikrivenim nacrtima koji nervozno trče po platnu, prateći impulse i sugestije trenutka. Prepoznaje se instinktivni slikovni jezik, ne bilo kakav pogled na ono što umjetnik čita oko sebe, već novo vizuelno istraživanje koje prevazilazi opipljivo, nudeći iluziju da nas može odvratiti od našeg užurbanog života da pređemo nečiji prag. Imaginativno ogledalo koje vam omogućava da prepoznate nevidljivo u vidljivom.

Gabrijela Dipietro (Gabriella Dipietro), istoričarka umjetnosti

Krajnje suptilno osjećanje materije, prostora i atmosfere, oplemenjen i sveden siže, kao i uravnotežen odnos između plastičnosti i kolorističke zvučnosti osnova su Mandićevog izraza iz kojeg isijavaju prirodnost, neusiljenost i lirska poetičnost. Njegova slika, po pravilu, sadrži bogat koloristički dijapazon, od blago kontrastnih tamnijih tonova do svijetlih i neobično prozračnih fluidnih površina koje pokatkad dosežu istančano sjajni svjetlosni efekat. Kao virtuozni majstor boje, on njome crta, suvereno vlada, usklađujući ritam kompozicije sa prostorom, ostvarujući specifičnu atmosferu koja kao živa materija zrači iz njegovih slika. Utopljena u stišani kolorit, linija je oslobođena da eksperimentiše, da gradi, da kroz znalačku valersku izdiferenciranost prenese odzvuk trenutnog stanja duha kojim dominira svjesno saznanjeo egzistencijanoj prolaznosti. Rijetkom maštovitošću i inspirativnom snagom, Darko Mandić uzdiže umjetničku slobodu u nepregledne visine duhovnih prostranstava, autentičnim likovnim jezikom razotkrivajući podsvjesne, arhetipske, davno usnule vizije, ili, pak, likovnošću koja zrači, istovremeno, i toplinom i tugom, nekom suzdržanom patnjom u čežnji za izgubljenim rajem, preplavljenim ljubavlju, u traganju za ljepotom koja, kako je isticao veliki Dostojevski, „jedina može spasiti svijet“. Otkrivajući ovo djelo čini se kao da otkrivamo samu suštinu umjetničkog stvaranja. Onu tajnu koja je, ponovo kao tajna, predata samo izabranima.

mr Lucija Đurašković, istoričarka umjetnosti

U savremenoj crnogorskoj umjetnosti intimističko slikarstvo bilo je kreativni izraz mnogim likovnim stvaraocima, posebno u periodu od dvadesetih do šezdesetih godina XX vijeka. Danas je prisutno u djelima umjetnika – modernih romantičara koji svijet oko sebe posmatraju kroz estetiku lijepog. Onih koji se ne mire sa postojećim, već stvarnost reinkarniraju kao privid obavijen velom tajanstvenosti. U domenu pomenutih paradigmi možemo smjestiti djelo Darka Mandića. Rukovodeći se iskrenim odnosom prema sebi i svojem likovnom opredjeljenju, i ne povodeći se izazovima vremena, Darko Mandić u svom slikarskom djelu sačuvao je toplinu jednog humanog odnosa prema svijetu. On je slikar koji posjeduje izvanredan osjećaj za svjetlost, poetiku krajolika i figuralnih kompozicija, atmosferu spokoja i tišine.

Ljiljana Zeković, istoričarka umjetnosti