Prošle izložbe

Fakultet Vizuelnih umjetnosti Univerziteta ,,Mediteran” je kroz implementaciju projekta Art terapija, u saradnji sa Specijalnom bolnicom za psihijatriju u Dobroti, učestvovao u razvijanju jedinstvenog programa ekspresivne psihoterapije. Projekat Art terapija se tokom 2021-2022 godine sprovodio u prostorijama ZU Dobrota, sa ciljem poboljšanja uslova i načina rada sa pacijentima. Kao primarni oblik komunikacije u ovom procesu koristi se umjetnički mediji i kreativno izražavanje (slikanje, crtanje, modeliranje i slične tehnike) kako bi se kroz kreaciju omogućilo pacijentima da bolje pristupe vlastitim osjećanjima i mislima. Art terapija projekat se zasnivao prvenstveno na radu sa pacijentima, ali i sa osobljem, u cilju njihovog obučavanja u pružanju ove vrste pomoći.
Osim obezbjeđivanja kvalitetnijeg liječenja pacijenata u ZU Dobrota, projekat Art terapija je imao za cilj destigmatizaciju mentalnih bolesnika, kao i same bolnice u Dobroti, jedine specijalne bolnice za psihijatriju u Crnoj Gori. Takođe, projekat koji je osmislila i razvila grupa profesora, studenata, umjetnika Fakulteta vizuelnih umjetnosti, a koji je podrazumijevao višemjesečni boravak umjetnika u psihijatrijskoj bolnici i konstantan rad sa pacijentima težih mentalnih oboljenja, imao je za cilj i pružanje pomoći pacijentima u održavanju i ostvarivanju novih odnosa sa spoljašnjim svijetom.

U okviru pomenute izložbe prikazano je 30 radova pacijentkinja sa hroničnog i akutnog odjeljenja, zvanog ,,Sedmica” po kome je izložba i naslovljena, a otvorila je prof. Marija Džoganović, dekanka Fakulteta vizuelnih umjetnosti Univerziteta ,,Mediteran” Podgorica.

Izložba će biti otvorena do 24. aprila 2023. godine.

Zbornik „Nematerijalna kulturna baština Paštrovića: Budućnost tradicije & tradicija za budućnost“ nastao je kao rezultat rada četvorodnevne međunarodne naučne konferencije po pozivu o nematerijalnoj kulturnoj baštini Paštrovića, sa oko 40 učesnika, održane od 8. do 11. maja 2019. godine u Spomen-domu „Reževići“ i Spomen-domu „Crvena komuna“ u Petrovcu (JU Muzeji i galerije Budve). Cilj ove konferencije bio je da ukaže na bogatstvo i raznovrsnost kulturne baštine paštrovskog i uopšte primorskog kraja, naročito one nematerijalne, kao i da osvijetli moguće modele valorizacije i u cilju valjanog održivog razvoja. S tim u vezi, zbornik radova tretira brojna pitanja od važnosti za datu tematiku, i to iz ugla: normativnog i institucionalnog okvira zaštite baštine na međunarodnom, nacionalnom i lokalnom planu, uloge muzeja i drugih institucija od značaja, modela valorizacije i turističke potencijala baštine, primjene u obrazovanju itd. S druge strane, u knjizi su objavljeni i radovi koji tretiraju određene elemente nematerijalne kulturne zaostavštine, poput jezika, religije, književnosti, muzike, plesova, umjetničkih performansa, nošlje, kuhinje, zanata, vještina.

Objavljivanje ovog zbornika radova je podržalo Ministarstvo kulture Crne Gore. Zbornik se sastpji iz četiri ključna poglavlja pod nazivima: Budućnost tradicije, Tradicija za budućnost, Varia odnosno razno i Prilozi. Urednici zbornika su doc. dr Zlata Marjanović, mr Dušan Medin i Davor Sedlarević, dok rezencije potpisuju akademik Zlata Bojović (Beograd), akademik Radomir V. Ivanović (Beograd), prof. dr Aleksandar Čilikov, vanredni član CANU (Cetinje), prof. dr Marijana Kokanović Marković (Novi Sad), prof. dr LJiljana Gavrilović (Beograd), prof. dr Borjanka Trajković (Sombor), prof. dr Lidija Vujačić (Nikšić), doc. dr Zlata Marjanović (Banja Luka), dr Miroslav Luketić (Budva), dr Mila Medigović Stefanović (Beograd), dr Branko Banović (Podgorica), dr Katarina Mitrović (Beograd) i prof. Bojan Suđić, maestro (Beograd). Zbornik je predstavljen publici u tri crnogorska grada tokom jeseni 2019. godine, i to 4. novembra u petrovačkom Spomen-domu „Crvena komuna“, 5. novembra u JU Centar za kulturu Kolašin i 6. novembra u JU Muzeji i galerije Nikšić.

Izvod iz jedne od više recenzija ovog zbornika, koju potpisuje prof. dr Lidija Vujačić, vanredna profesorica Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore: „Kroz interdisciplinarni pristup prezentovane su različite teme, kao što su se otvorili i aktuelni problemi vezani za očuvanje, zaštitu, prezentaciju i valorizaciju nematerijalne kulturne baštine pomenutog kraja. U tom smislu su, naučni skup i zbornik, uz dobro osmišljenu i realizovanu ideju od strane organizatora Društva za kulturni razvoj ,,Bauo” poslali jasnu poruku široj javnosti da su nematerijalni kulturni sadržaji od izuzetne društvene važnosti, s obzirom na to da su simbolički i identitetski, ali da ujedno mogu biti i ,,tržišni” u širem kontekstu dinamike savremenog (postmodernog, medijskog, konzumerističkog) društva.“

Akademik Radomir V. Ivanović rođen je 28. avgusta 1936. godine u selu Smonica (kod Đakovice). Doktorirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Prištini. Radio je kao asistent, docent i vanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Prištini, a potom kao savjetnik u Republičkom sekretarijatu za obrazovanje, kulturu i nauku Srbije. Od početka 1976. godine radio je kao vanredni i redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu sve do penzionisanja (2003). Član je Makedonske akademije nauka i umjetnosti, inostrani član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Udruženja književnika Srbije, počasni član Društva pisaca Makedonije i član-saradnik Matice srpske u Novom Sadu. Počasni je doktor nauka (doctor honoris causae) Univerziteta Sv. Kiril i Metodij u Skoplju. Njegov najznačajniji doprinos je u oblasti književne istorije, teorije i kritike, kao i u oblasti pozorišne istorije i kritike. Radomir V. Ivanović je dobitnik brojnih naučnih, kulturnih i književnih nagrada, među kojima su i Trinaestojulska nagrada Crne Gore, Balkanska nagrade Kosta Racin i Nagrada za životno djelo u Sremskim Karlovcima. Do danas je objavio 30 estetičkih i poentoloških monografija, kao i 38 knjiga studija i ogleda.

 

U petak, 28. februara u Modernoj galeriji „Jovo Ivanović“, sa početkom u 18.30 časova podržaće se predstava „Skočiđevojka“, u produkciji NVO Dramski studio Budva, za koju je dramatizaciju i režiju uradila gospođa Radmila Knežević. Učesnici predstave su djeca, a cilj je da se Ljubišino stvaralaštvo približi djeci i mladima, na kreativan način.

Predstavljanje zbornika „Književno djelo Stefana Mitrova Ljubiše u svom vremenu i danas (1878–2018)“, u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, održaće se u četvrtak, 27. februara sa početkom u 19 časova, u velikoj sali Moderne galerije „Jovo Ivanović“ (JU Muzeji i galerije Budve), u okviru manifestacije „Ljubišini dani“. Na predstavljanju zbornika govoriće akademik Nenad Vuković, akademik Siniša Jelušić i akademik Radomir V. Ivanović, koji je i urednik ovog izdanja. Moderatorka večeri biće Itana Lalović.

Zbornik radova „Kniževno djelo Stefana Mitrova Ljubiše u svom vremenu i danas (1878–2018)“ rezultat je naučnog skupa, održanog u Podgorici 7. i 8. novembra 2018. godine, u organizaciji Odjeljenja humanističkih nauka Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Zbornik se sastoji od četiri cjeline, od kojih je prva posvećena interdisciplinarnim istraživanjima o Ljubiši, i sadrži radove sledećih autora – Đorđa Borozana, Aleksandra Čilikova, Zorana Lakića, Milice Jakobiec-Semkowowe, Ive Grgić-Maroević i Tonka Maroevića. Naziv drugog poglavlja je „Nauka o kniževnosti“, u okviru kojeg su svoje radove priložili Radmilo N. Marojević, Milorad Jevrić, Ljubomir Zuković, Lidija Tomić, Božena Jelušić, Mila Medigović-Stefanović, Milan Lutovac i Radomir V. Ivanović. U trećem poglavlju pod nazivom „Nauka o jeziku“ našli su se radovi Branislava M. Ostojića, Nenada Vukovića, Miodraga V. Jovanovića, Miodarke Tepavčević, Jelene Bašanović-Čečović i Danijele Radojević, dok se u četvrtom poglavlju pod nazivom „Prilozi“, našao rad Branke G. Dragosavac, koja je izdvojila selektivnu literaturu o Stefanu Mitrovu Ljubiši.

Ovaj zbornik radova je svjedočanstvo o Ljubišinoj prisutnosti i aktuelnosti, čak i danas, 142. godine nakon njegove smrti, ne samo u Crnoj Gori, već i u regionu.

U lokalnom kontekstu, budvanska ustanova kulture JU Muzeji i galerije Budve, je posebno posvećena zadatku čuvanja od zaborava lika i djela Stefana Mitrova Ljubiše (1822–1878), najznamenitijeg Budvanina i Paštrovića, političkog, društvenog i kulturnog poslenika, o čemu svjedoči i bogat kulturni program povodom manifestacije „Ljubišini dani“ koji je u toku ove i sledeće sedmice, u Budvi i Beogradu.

SVJETLOST I BOJE MEDITERANA – ZVUCI IZ TIŠINE

 

 

Ni riječi pred veličanstvom mora,

Pred modrim šumorom vječnosti.[1]

 

 

Oblast nadnaravnog, vizionarskog i fantastičnog predstavlja eksplicitan dio životne filozofije crnogorskog čovjeka i njegove potrebe da u razotkrivanju suštine stvarnosti animira tajanstvene prostore svoje podsvijesti. Jedan od odgovora nalazi se u duhovnim sferama genius loci,  koji je u kontekstu crnogorske likovne umjetnosti usko povezan sa fizikusom crnogorskog podneblja, njegovim kršem, morskim arealom, ambijentalnim okruženjem, prema kojima se uzdižu ljudski duh, misli i osjećanja.

Polazeći od ove paradigme Mediteran  „kao vascjeli svijet od iskonaˮ predstavlja imanentan inspirativni prostor slikara Sava Pavlovića, koji je u njemu otkrio sanje svoje intimne poetike ispunjene tananim lirizmom, senzibilnošću i pefinjenom čulnošću. Tu  je otkrio magični svijet u kojem iza perceptivnih senzacija djeluje transcendentalno polje slutnji  nepoznatog i nestvarnog.

Pavlovićeva djela predstavljaju subjektivno viđenje svijeta koji, zavisno od emotivnih i vizuelnih implikacija,  iskazuje ciklusima: Morski milje (1994), Zvuci iz tišine (1995–1997), Bentos (1997–1998), Savium maris (Poljubac mora – transkripcija autorovog imena, 2002), Ljubav (simplegme asocijativnih i apstraktnih formi organskog i neorganskog porijekla, 2008), Smokve (2009), Vale (panoramski pejzaži – horizonti, 2009 – ...). Mada predstavljaju zaokružene likovno-jezičke i tematske cjeline, u njima možemo izdvojiti podcikluse koji obuhvataju određen motivski sadržaj: krabe, raže, grdobe, palamide, sase, škrpine, jastoge, koprive, alge...

To je „slikarstvo puno životnih sokova hranjeno sopstvenom tjelesnošćuˮ, koje pored ulja i gvaša, umjetnik realizuje akvarelom po kojem je prepoznat kao jedan od najdosljednijih crnogorskih akvarelista[2]. Zapravo, aqua – voda predstavlja njegov inspirativan prostor, ali i primarno tehnološko sredstvo izraza. Ova za izvođenje najfinija i najzahtjevnija likovna tehnika predstavlja izazov umjetniku u neposrednom notiranju vlastitih osjećanja i perceptivnih utisaka koji dobijaju vizuelnu projekciju u suptilnim slikama poetske i lirske konotacije. U njima nalazimo skladan spoj tradicionalnog, rafiniranog osjećaja za transparentnost i svjetlost – višu ili manju prozračnost, sa novim ekspresionizmom  izraženim tamnim bojama i energičnim potezima. Zapravo, „vizuelna igra optičke čarolijeˮ odslikava se na neutralnoj pozadini koja istovremeno upija i emanaira svjetlost, i na čvrstim formama koje su oblikovane, kao kompaktne strukturalne cjeline.

Zgušnjavanjem i kohezijom kompozicionog jezgra on kontroliše emocije koje se oslobađaju u samoj formi definisanoj intenzivnim kolorističkim senzacijama kojima sugerira ritam kretanja unutar hromatske mase.

On nije pokušavao da reprodukuje prirodu, već je otkrivao njene najskrivenije tajne i procese koji se odvijaju u njoj. Preobražaj stvarnosti u autonomnu viziju, evidentan je ne samo u likovnom izrazu već i u odabranim motivima arhetipskog i fetišističkog značenja. U ranijim radovima,  inspirativno polazište nalazi u toploj, intimnoj atmosferi i svjetlosti. U prostoru koji obuhvataju njegovi Paštrovići, kamenita obala i beskraj morske pučine, oslobodio je svoju imaginaciju i kreativnu samosvojnost stvarajuću subjektivnu sliku svijeta. Na prvoj samostalnoj izložbi 1968. godine u Petrovcu pored akvarela izlaže i gvaševe. Akcenat stavlja na detalj uzet iz prirode u čijoj minornosti ostvaruje zenbudistički prodor u suštinu bića prirode, svakog njenog dijela koji ima energetsku snagu kosmičke cjelovitosti: usamljena stijena, maslina, šljunak, obala u kojoj se dodiruju zemlja, more i nebo. To je prostor „poetske transpozicije ličnih emotivnih trenutakaˮ gdje se susrijeću „tajne vjetraˮ, gdje se „rađa svjetlostˮ, u kojem voda „šapućeˮ, šljunak i more idu na „počinakˮ, a sunce „pljuštiˮ. U ontološkom smislu, priroda gledana njegovim očima, svojim simboličkim i transcendentalnim osobenostima postala je nešto viša od stvaranja jer, zapravo, ona predstavlja izvorište samog stvaranja. Zato, njegove slike imaju snagu tajne koja dopire iz središta, jezgra postanja, u kome se rađa „novi životˮ.

U ovoj fazi, gdje polazi od prirodne izvornosti krajolika, čije spoljne manifestacije sakrivaju unutrašnji dramski monolog, on otvara prostor daljim likovnim traženjima. Put ka „apsolutnojˮ spoznaji ambijentalnog okruženja vodio ga je od egzistencijalnog prostora, čovjekove prirodne sredine, prema prostorima koji podstiču maštu i otvaraju put iracionalnom. Naime, misteriozni areal podmorja, postaje mjesto animacije umjetnikovih unutrašnjih slika. Već na drugoj izložbi, 1969. godine u Santa Mariji u Budvi, on se predstavio slikama (akvareli, tempere, ulja, pasteli) i crtežima (Morsko milje). Ovu izložbu Savo Gregović je prokomentarisao: Sada je njegov svijet ispod površine mora… u kojemu je projektovao lična raspoloženja i shvatanja, unutrašnje košmare i nemire. Morska fauna i flora pored pejzaža postaju dominantna tema njegovog djela.

Polazeći od plavog koje otvara prostore „s onu stranu ogledalaˮ, i tamno-plavog, koje ustupa mjesto nesvjesnom, on prelazi u crni bezdan morskih dubina, iz čijih iskonskih tmina prvobitnog stanja izranjaju slike podsvjesnog koje preobražavaju stvarnost u nadrealnu bajkovitost. Tako morska flora i fauna izmještena iz prirodne sredine dobija nova obličja asocijativno-apstraktne konotacije. Zapravo, sunčeva svjetlost ih je oplodila novim čulnim senzacijama: grdobe dobijaju čovjekolike forme, raže prave piruete ili su smještene u oklopu školjki, a školjka postaje „kosmičkiˮ epicentar... jedan fantastični svijet naselio je prostor slike. Međutim, kraba i njeni kraci-kliješta predstavljaju motiv koji ga je fascinirao. Njena rudimentarna simbolika: duha priskonskih voda što u sebi nosi vrijednosti unutrašnjeg i intimnog, niti koja povezuje uobličeni i bezoblični svijet, prag reinkarnacije, najbliža je njegovom intelektualnom prodoru u tajne mikrokosmosa. Njene spoljne karakteristike otvorile su puteve nepresušnoj imaginaciji koja se odrazila u samosvojnoj igri nastaloj razlaganjem, sastavljanjem i kidanjem tjelesnog korpusa. Krake – kliješta varira kao arabeskne, „pticolikeˮ, aerodinamične forme. Asocijativne oblike postepeno transformiše u apstrahovane forme. Odnos prema silama prirode dobio je jednu fantastičnu dimenziju.

Diskretni grafizam, kojim ovlaš markira obrise osamostaljuje se u grubu, naglašenu konturnu mrežu, kao nezavisan element koji fiksira kolorističku masu. Govorom forme koja predstavlja imanentan strukturalno-plastički elemenat, nekad oblikovana kao apstrahovana skulptura u prostoru (Forma, 2004), simbolikom, likovnim elementima: bojom, ritmom, linijom, jedinstvom gesta i osjećanja on je inicirao nove pristupe u rješavanju kompozicijskih struktura.

Slike Sava Pavlovića, figurativne koherentnosti koje karakteriše kvalitet discipline, sređenosti i uravnoteženosti, zasnovane su na intelektualnoj koncepciji slike. Plošna arabeska japanske umjetnosti (lišće na vjetru), javlja se uporedo sa kolorističkim superpozicijama koje otvaraju prostor trećoj dimenziji. Zapravo, predmetni sloj slika Sava Pavlovića, „pjesnikaˮ mediteranskog miljea, možemo svesti na čaroliju satkanu od boje i svjetlosti. Tako je boja kao „materijalizacija jednog duhovnog stanjaˮ, otvorila put izražavanju emocija i kontemplativnih stanja umjetnika. U organizaciji slike možemo registrovati igru valera, tonova i polutonova koji, istovremeno, zgušnjavaju i rasplinjavaju masu definisanu kontrastima toplih i hladnih, tamnih i svijetlih, prigušenih i intenzivnih hromatskih sazvučja u kojima, po umjetnikovim riječima: „odnos oranž, žuta, plava…ˮ grade cjelinu i kostur akvarela, da bi kasnije plava, ljubičasta, zelena, tamnosmeđa, bijela postale dominantne. Bogat, „sočanˮ  hromatizam obogaćen je svjetlošću koja se upija u masu i prodire iz pozadine kao spiritualna, iracionalna iluzija magičnog suštastva. Često umjetnik koristi bjelinu papira umjesto bijele boje za postizanje diskretnih svjetlosnih efekata ili dramskih/dinamičkih  kontrapunktova svjetlosnih senzacija (Vale, 2009).

Na gruboj teksturi „fabrijanaˮ, on uvodi novi tehnički proces rada, naime, osim ekspresivnih gestualnih poteza, četkom on površinu papira „grebeˮ, briše bojeni sloj, dozvoljava da boja slobodno curi, ali sve u funkciji konstruktivnog i vizuelnog jedinstva slikane površine.

Pored velikih formata posebnu cjelinu obuhvataju slike malog formata nastale 2017/18. One predstavljaju dragocjen tezaur idejnih i stvaralačkih težnji autora koji u malom slikanom prostoru prenosi značajke fenomenološkog i estetskog vokabulara koji karakteriše njegove radove galerijskog i monunmentalnog formata. One odišu posebnim šarmom pokazujući koliko ljepote i snage stvaralačkog duha može da se akumulira na malim površinama. U kontekstu navedenog skrenula bih pažnju na dva pristupa u njihovoj realizaciji. Na slikama primorskog krajolika koje ispunjava eterična svjetlost, forma je definisana linearnim spletovima i dekorativnim elementima poput japanskih akvarela (Jutarnji lov, Zima na moru), dok na onima sa panoramskim predjelima kontinentalnog zaleđa i morskim plodovima (Motiv sa Žabljaka, Školjka), svjetlost emanira sama forma ili materija prima – zemlja stvarajući harmonične intonacije sjenki i polusjenki.

Usklađivanjem realnog i imaginarnog, asocijativnog i apstraktnog, lirskog i elegičnog/sjetnog u djelu Sava Pavlovića, koji nije samo vrsni poznavalac slikarskog /akvarelskog metiéra, već i samosvojna likovna individualnost, ponovo su vaskrsle slike mediteranskog duha. Magična tajanstvenost i pritajena misterija nepoznatog našla je odraz u sferama jednog paralelnog svijeta iz kojeg je „izgnanˮ čovjek kao materijalna supstanca, ali ne i njegova duhovna, transcendentalna dimenzija. Naime, na Pavlovićevim slikama priroda i čovjek – umjetnik su Jedno.

U kosmičkim harmonijama duhovne i materijalne energije skoncentrisane u vitalnim prostorima gdje se spajaju zemlja, voda i nebo, oplođeni „vatromˮ sunca koje je otvorilo put svjetlost i istini, Savo Pavlović slikar specifične mediteranske poetike pronašao je svoj likovni Univerzum. Notiranjem svojih subjektivnih stanja, pomjeranjem „granice između bića i prividaˮ, uzvišenom ljepotom prirode u kojoj su obnovljeni mitsko i arhetipsko i konvergencijom svjetlosti i boje, on je stvorio čarobnu slikarsku magiju ispunjenu  poetskom vedrinom i melanholičnom sjetom.

 

Ljiljana Zeković

istoričarka umjetnosti

 

[1] Dragutin Tadijanović, hrvatski pjesnik (1905–2007).

[2] S. Slovinić: Savo Pavlović u: Ars Libris (1999–2012), Daily press, Podgorica, 2013, str. 648:Pavlović koristi veome veliku količinu unaprijed rastvorenog hromatskog likda, nanosi ga direktno na papir, vrši monotipsko otiskivanje, izaziva međusobno pretakanje i prožimanje koloritnih nijansi, i konačno na specifičan način vrši djelimično spiranje pojdinih hromatskih slojeva.

 

Predstavljanje knjige "Ostavština Italije u Crnoj Gori"  autora Jovice Martinovića održaće se u ponedeljak 28. oktobra u 20 časova u Modernoj galeriji "Jovo Ivanović" u Budvi.

 

Učesnici:

prof. dr Ilija Lalošević,

Dušan Medin, MA

Aleksandar Dender, Zajednica Italijana Crne Gore - izdavač

Koncert Vitalija Blizniuka će se održati u Modernoj galeriji "Jovo Ivanović" u srijedu, 23. oktobra u 20 časova. Ovo je drugi put da se Blizniuk predstavlja budvanskoj publici.

Vitalij Blizniuk je rođen u Moskvi 1990 godine. Završio je tehnički fakultet u Moskvi i dobio kvalifikaciju inženjera elektronike. Muzikom je počeo da se bavi u osnovnoj školi. Tokom srednje škole i fakulteta nastupao je u bendu. Muzikom je profesionalno počeo da se bavi 2005. godine, a 2017. je napisao svoju prvu kompoziciju. U 2018. završio je rad na svom prvom albumu u stilu moderna klasika, koji sadrži deset kompozicija.

,,Ne možes raditi sa pola srca”

 

„Ne možes raditi sa pola srca. Ukoliko se igraš, igraj se do kraja. Da bi bio dobar, moraš biti strastven a da bi bio strastven moraš napustiti stvaran svijet. Kada napuštamo stvaran svijet, ulazimo u svijet ludila. Iz svijeta ludila moraš naučiti kako i da uđeš i da izađeš. Bez ulaska u ludilo nema kreativnosti. Bez kreativnosti postaješ birokrata. Ponavljaš tuđe riječi.“ - Eduardo Pavlovsky

 

Za mene, nužno je da je umjetnost jednostavna i iskrena. Jednostavna i iskrena poput naših osjećanja kada im se prepustimo, bez ograničenja. Tokom mojih putovanja, u potrazi sam za slikama koje inspirišu i pokreću: kratki pogled među ljubavnicima, saučesnički osmijeh između dvoje djece, čak i usamljeni ali neustrašivi hod neke žene, nekuda. Mi ljudi smo sličniji nego što mislimo kada je u pitanju suočavanje sa sopstvenim osjećanjima i to je ono što mi čini da spustim olovku na papir svaki put, sa nadom da ću uspjeti da spasim jedan magični trenutak čovječanstva od svakodnevne rutine. Nadam se da, dok dijelim moj rad, da ću ustvari podijeliti odsjaj tog trenutka koji vas podsjeća na vas, ili na poljubac, na prijatelja i na vašu čovječansku suštinu.

 

Razvila sam ovu liniju nakon mnogo razrađenih detaljnih crteža u kojima sam mogla da razumijem lice, tijelo, oblik, pokret. Za mene, ova linija predstavlja oslobađajući osjećaj da činim manje, osjećaj tišine a, opet, mogućnost da kažem mnogo. Kod boja, mogu da preuzmem rizik, izgubim kontrolu i koristim svoju intuiciju da o sebi govorim u tom specifičnom trenutku u vremenu.

 

Ciklus  „Ne možeš igrati sa pola srca“ čine ilustracije i slike djece, uz intervjue sa djecom iz različitih zemalja i kultura, uz nadu da ću im pružiti priliku da se njihov glas čuje. Iskren i spontani glas djeteta je, po mom mišljenju, poput oaze u našim užurbanim i preokupiranim životima. Glas djeteta  pribižava nas onom, možda, izgubljenom osjećaju strastvene igre. Glas djeteta uvijek govori istinu.

 

Ne možeš se igrati sa pola jer, da bi igrao, treba ti cijelo srce. Ne možes se igrati sa pola srca jer ne možes postati gladijator ili zmaj bez potpunog ulaska u tu beskonačnu igraonicu mašte.

 

Umjetnica

Florencia Sangiao

 

____________________________________________________________________________________________________________________________________

 

“Can´t play halfway”

 

“You can´t play halfway. If you play, you play all the way. To play well you need to be passionate, to be passionate you need to leave the real world.  Leaving the real world is entering the world of madness. From the world of madness you need to learn how to get in and out. Without entering madness there is no creativity. Without creativity you become bureaucratic. You repeat words of other.”  Eduardo Pavlovsky

For me art needs to be simple and honest. As simple and honest as our emotions when we let them be without restrains. While I travel I seek for those images that inspire and move me: a quick glance between lovers, the side smile in complicity of two children, even the lonely but fearless walk of some woman somewhere. We people are more alike than we think when facing feelings and feelings are actually what is putting my pen down every time, with the hope of rescuing some magical human moment from everyday routine. I hope, by sharing my work, to actually share a mirror of that moment that reminds you of yourself, or a kiss, or friend, and overall of your very own human essence.

I have come to develop this line after lots of detailed elaborated drawings were I was able to understand a face, a body, a shape, a movement. This line, for me, is the liberating feeling of doing less, of silence, and yet of being able to tell a lot. Color is where I can take a risk, lose control and use my intuition to speak of myself at that specific time.

“Can´t play halfway” gathers illustrations and paintings of children, together with a number of interviews with kids from different countries and cultures, with the hope of giving them a voice. The honest and spontaneous voice of a child is, in my opinion, like an oasis for our, sometimes, too fast and concerned lives. The voice of a child brings us closer to that, perhaps, lost feeling of playing with passion.  The voice of a child always tells the truth.

You can't play halfway because in order to play you need all your heart. You can´t play halfway because you can´t become a gladiator or a dragon without stepping in completely into that infinite imaginary playground.

Artist

Florencia Sangiao

Manifestacija Fešta od smokava prvi put je održana u septembru 2008. godine. Cilj manifestacije je očuvanje tradicije koja se veže za plod smokve, koji je veoma cijenjen u narodu ovog kraja - Paštrovićima. Na svakoj fešti ponuda specijaliteta od smokava je bila vrlo bogata i raznosvrsna. Svoje specijalitete su prezentovale paštrovske porodice, Organizacije žena Budve i Petrovca i hotelijeri. Poseban dio ponude predstavljaju lokalni specijaliteti, odnosno paštrovske poslastice - ruštule, fugaca sa smokvama i štrudel sa smokvama.

Ove godine je manifestacija Fešta od smokava održava se sedmi put, nakon 5 godina pauze, kao dio evropske manifestacije Dani evropske baštine pod sloganom Kultura i umjetnost: baština na pozornici. Pored raznosvrsnih specijaliteta od smokava, biće organizovan i bogati kulturno-umjetnički program, u kome učestvuju klapa Harmonija, klapa Primorkinje i KUD Sveti Jovan Vladimir iz Bara.

 

Reč autora

 

Kad sam svoju prvu knjigu, ‘S one bande moje gore’ predala u ruke čitaocima,  znala sam da sam tek na pola puta. Da sam samo otvorila neka pitanja i da je mnogo toga ostalo nedorečeno. Trebalo je zaokružiti priču i sve privesti smislenom kraju. Malo je reći da sam jedva čekala da iznova prionem na posao. Tema me lako zaokupila i preselila među neke druge ljude i neko drugo vreme, posve drugačijih vrednosti od ovih danas po kojima gradimo svoj svet. Svet koji je u mnogo čemu drugačiji i nisam sasvim sigurna da smo stigli tamo gde je trebalo da se nađemo. Možda smo skrenuli sa puta tamo gde nije treba da skrećemo, možda se nismo osvrnuli iza sebe na mestima gde je trebalo pogledati unazad. Da li je sada kasno? Ne znam. Nadam se da nije.

 

Neko me pitao kako sam gradila sudbine likova u romanu. Dešavalo se da poneko predloži u kom smjeru bi želeo da se razvija priča, sa nadom da sve dobije svoj srećan kraj, a zapravo, malo toga sam mogla šta da učininim. Moja dužnost je bila da sledim njihove karaktere i, shodno različitim situacijama, u kojima su se našli, da pratim njihove odgovore. Verujete mi na reč, često su i za mene bili nepredvidivi.

 

Tema kojom sam inicijalno želela da se pozabavim su žene sa crnogorskog krša i primorja. Trudila sam se da u predstavljanju raznolikosti njihovih sudbina, pronađem tu zajedničku nit koja ih uvezuje u objedinjujući tip žene sa tog prostora i na koji se mogu preslikati mnoge, nama poznate žene. Za koje se nadam da su još uvek tu, među nama, ili nas i dalje opominju sećanjima koja su nam za sobom ostavile. Sigurna sam da ih je mnogo.

 

Zašto sam se pozabavila baš njima? Zato što obično ono što je skrajnuto u stranu bude temelj za ono što se postavlja u prvi plan. To što se izmaklo nije znak slabosti, već naprotiv snage kojom je neko spreman da ustupi mesto ispred sebe. Snaga crnogorske žene je upravo u tome. Ona svesno gradi jakog muškarca. Pored sebe želi stamenog domaćina i njena vizija dobrog doma nije u jednakosti koju danas svi mi tražimo i očekujemo da nam pripada i koja sve svodi na izjednačavanje. Naprotiv, ona to razume na jedan posve drugačiji način u kome svako ostaje na svojoj strani, podupirujući različitosti kao jedinstvo suprotnosti, čime se gradi ta prva, ali najvažnija ‘mala’ gora u našim životima, a to je porodica. Zajedništvo koje opstaje samo uz uvažavanje da onom drugom pripada različitost, koja nas upotpunjuje. Retko je moguće da će se ikad izjednačiti, ali se zato snagom, kojom se jedna na drugu oslanjaju, izdižu u vis vrednosti takve zajednice. Zajedništvo porodice je model po kome se grade sva ostala zajedništva. Zato je važno da je se ona sačuva.

 

Bavila sam se ženama čuvarkama doma, kućnicama, ženama čija mudrost nije proisticala iz naučenih štiva već života. Ženama čije neuke reči su saopšatvale najveće istine o životu, ponekad takve da su mogle da se mere sa najumnijim filozofima, onima koji su svakojake životne istine tražili u mnogim knjigama. One svoje istine nikome nisu se nametale, one su ih zbrajale i tako živele. Njihova filozofija nije definisama rečima, već životom.

 

Desilo se da u ovoj knjizi pored svake od četiri, uslovno rečeno, glavne junakinje, Milice, Velike, Ilinke i Tomane, se pojave one sporedne, ali u mnogo čemu ključne žene. To su Milica Jokova, Milka, Savka i Gospava. Sve četri su igrom slučaja reči starice koje šalju poruke. Da li će ih neko čuti I prepoznati ostaje da se vidi. I baš onako kako to obično biva u životu, ono skrajnuto je zapravo glavno. Poentira bez namere da se izgura u prvi plan. Upravo tako se završava knjiga. Onim sporednim, mada je zaslužilo da bude glavno. Nepravda koju često činimo, uglavnom nesvesno. Lako zaboravimo usputne ljude, a često su nas baš oni odredili. Zato, neka bude opomena svima nama, da malo češče pogledamo na one kojima se ređe čuje glas. Njihov obzir što su se sklonili u ‘sporednost’ to zaslužuje.

 

Ova knjiga, nastavak, ima samo jedno drugačije slovo od prve knjige. Umesto ‘one’ sada je ‘ova’ banda, tj. strana. Da li je ‘ova’ ona bliža nama ili je to samo privid kojim ono što nam je bliže očima čini se bliskije - pokazaće vreme. U svakom slučaju, poigrala sam se simbolikom gore. Svaka gora ima ‘onu’ i ‘ovu’ bandu. Da nema jedne ne bi moglo da bude ni one druge. Jedna se na drugu oslanjaju i tako streme svome vrhu i onom mestu gde se gora deli na ovu i onu bandu. Do dugo sam i sama verovala da se na tom mestu mimoilaze, da svaka vuče na svoju stranu poluteći goru na dva dela. Vremennom shvatih da nije tako. To je mesto na kome se one sastavljaju. Mesto koje objedinjuje obe strane, i onu i ovu bandu. Zar baš to mesto nije ono najlepše, sa kojeg se najdalje vidi? Onaj što uloži trud svojih koraka da se takne te visine uvek će malo bolje moći da razume onu drugu stranu, iako možda nije njegova, od onog koji je ostao u podnožju gore i koji nikada nije našao volje da pogleda ono što se nalazi sa druge strane.

 

Mnogo je gora u našim životima. Uče nas i navode da se moramo odrediti - da li pripadamo tamo ili ovamo. Da to nekome dugujemo. Na to ne pristajem. Meni pripada i ova i ona banda moje gore. Uspela sam da pomirim te dve strane u sebi i da ih sastavim u ljubavi. I vjerujem da jedino tako može svima da bude dobro. Kad se usklade sve raznolikosti koje nosimo u sebi. Kad ih izmirimo i objedinimo.

 

Jezik kojim sam se koristila je narodni. Onaj koji pamtim od mojih predaka, uz veliki rizik da sam mnogo toga zapisala drugačije nego što su to mnogi od vas predložili. Dozvolićete, u tome i jeste čar narodnoj jezika, jer nije strandardizovan i dopušta varijacije koje se razlikuju od kuće do kuće, od mesta do mesta. Primetićete da sam neke reči ‘umekšavala’ književnim formama, jer sam na tim mestima imala potrebu da stavim akcenat na samu radnju, a ne izraz. Jednostavno sam sledila svoj osećaj. U to ime vas molim da mi ne uzmete za zlo što sam se odlučila za baš tu varijantu, mada je možda moglo i trebalo drugačije. Pisala upravo onako kako sam ih u mislima čula i videla. Svako dodatno doterivanje teksta, bila bi kalkulacija kojom se lako uđe u nameru da on bude prihvatljiviji, a to niti sam htela, niti sam imala pravo da učinim. Znam da bi u mnogo čemu oduzeo od onog što sam želela da vam prenesem.

 

Takođe sam se trudila da oslobodim jezik svih izraza i reči za koje znam da su tim ljudima, o kojima sam pisala, bili nepoznati. Odlučila sam da se koristim njihovim govorom i da upravo njihovim oskudnim rečnikom prenesem njihove imresije i emocije. Onaj esencijalan govor je uvek oslobođen teških izraza. On nema potrebu da imresionira bogatsvom nečijeg vokabulara. Njegova lepota je u jednostavnosti koja sa par reči kaže sve što treba. Koliko sam u tome uspela? Nisam baš sigurna. Znam da sam se potrudila.

 

Želim da naglasim da svi likovi iz knjige izmišljeni. Desiće se da vas neki od njih podseti na neke poznate ljude iz vašeg života. To valjda tako i treba da bude. To je znak da sam, nadam se, uspela u svojoj nameri da ova knjige bude skroman podsetnik na sve ono što nosimo genima, nezavisno od toga odakle smo i sa koje bande ovog sveta potičemo. Ljudi se jednače ljudskošću.

 

Zahvalnost za ovu knjigu dugujem mnogima. Hvala dragom Bogu što me je podario dobrim ljudima što su se našli na ovom mom putu stvaranja baš kad treba. Hvala mojoj porodici koja me podržala i omogućila da imam dovoljno vremena da se posvetim pisanju. Mom suprugu Goranu koji je ogromna višestruka podrška u svemu što radim. Hvala mojoj majci Mariji koja je prošlog leta našla razumevanja da se na miru posvetim stvaranju ove knjige i što je veliki deo posla preuzela na sebe. Obećala sam joj da sledeće knjige više neću ostavlajti da ih završavam leti.

Hvala mojim uzdanicama, Kristini, Luki, Teodori i Dorotei što osmišljavaju svaki dan mog života. Hvala mojoj sestri Dragici koja je najveći podstrek da istrajem u daljem pisanju. Takođe, ogromnu zahvalnost dugujem Milici Vuković koja je izdvojila ogromno vreme i svojski prionula lektorisanju teksta. Njena pomoć je bila više nego dragocena, a njeni saveti zaista korisni.

 

Na kraju, želim da poručim da je ova knjiga je samo podsetnik na ono što jesmo. Opomena da nam je rađanjem dato da budemo karika između naših predaka i potomaka. Na nama je da odlučimo koliko će ona biti čvrsta. Ako pristanemo da budemo ona najslabija karika i da ih ne uvežemo, onda je na nama ogroman odgovornost koju treba da preuzmemo time što prekidamo njihov niz. Neko pre nas to nije uradio, a oni iza nas možda će se pitati u ime čega smo odustali. Budimo dovoljno čvrsta karika. Čuvajmo tradiciju, tako što ćemo poštovati sve one drugačije od nas. Jer naš identitet ne treba da tražimo u onome po čemu se od drugih razlikujemo. U prepoznavanju svega onoga što nismo, već u definisanju onoga što jesmo. Tako osiguravamo sebe da nas pamte po vrednostima koje smo sačuvali i nadogradili. Jedino tako se ono drugačije od nas može istinski zavoleti i poštovati. Potvrda naših vrednosti nije osporavanju tuđih već traženju onog po čemu se sastavljamo. Sa svih banda, svih naših gora. Tome se moramo naučiti, jer samo je ljubav božja.

 

Vaša Jasenka

 

 

 

 

Veče sa umjetnikom biće upriličeno povodom velike retrospektivne izložbe umjetnika Sava Pavlovića koju pubika može pogledati do 22. septembra u svim izložbenim prostorima JU Muzeji i galerije Budve. Učesnici večeri su profesorica  mr Božena Jelušić, jedna od recenzentkinja monografije Sava Pavlovića koja je u pripremi, mr Marin Ivanović, istoričar umjetnosti iz Dubrovnika, dok će moderatorka večeri biti novinarka Branka Čvorović. U toku večeri biće prikazan dokumentarni film o Pavlovićevom stvaralaštvu, kao i isječci iz televizijskih emisija.

 

 

 

 

 

 

 

Petak, 26. jul u 21 čas

Modena galerija "Jovo Ivanović"

Amela Frljučkić je harmonikašica rođena u Podgorici (Crna Gora). Zvanje Magistrice muzičkih umjetnosti na harmonici je stekla 2017. godine na  Muzičkoj akademiji u Sarajevu (Bosna i Hercegovina), a u okviru studija školovala se i na Coservatorio di Musica Guiseppe Tartini (Italija) i na Akademiji za Glasbo u Ljubljani (Slovenija). Za postignute rezultate u toku školovanja dobila je posebno priznanje Univerziteta u Sarajevu "Zlatna značka".

Usmjerena je na popularizovanje harmonike kao umjetničkog instrumenta, te posebno popularizovanje savremene muzike na harmonici. Zaljubljenica je u tradicionalnu muziku koju aranžira i izvodi u savremenim aranžmanima. Trenutno aktivno radi na projektu dua harmonika-klavir „Instrumental Story“ koji aranžira i izvodi tradicionalnu, klasičnu kao i autorsku muziku.

U toku školovanja kao solistica i kamerni izvođač osvajala je I, II i III nagrade na sledećim takmičenjima: "Akordeon Art" (Bosna i Hercegovina), "Svirel" (Slovenija), "Zvezdane staze" (Srbija), "DocMusicContest" (Italija) i Festival mladih muzičara (Crna Gora). Do sada je u skolopu raznih republičkih i međunarodnih festivala, takmičenja, master classova i koncerata nastupila u Italiji, Sloveniji, Austriji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj.