Drevni grad Budva predstavlja osoben mediteranski spoj pejzažnog, istorijskog i kulturnog sadržaja na jugu istočnog dijela jadranske obale. Sagrađen na kamenitom poluostrvu prije više od 2500 godina, antička Budva je, kao značajno trgovinsko središte (emporion), po svom urbanističkom sklopu pripadala tipu “polismatona” koji nije morao da ima ni agoru, niti akropolj, dok je u osnovi sadržao sve odlike grčkog urbanizma sa elementima helenističkih urbanih struktura. Kao što se može naslutiti, i ostali urbani antički centri koji se smatraju za najstarije na našem Primorju (Risan, Ulcinj), podizani su slično, unutar bedema, dok im je unutrašnja urbana struktura urađena, takođe, po pravilima helenističkog urbanizma. Različito od rimskog ortogonalnog sistema gradskog plana sa forumom u centru dvije glavne ulice koje se sjeku pod pravim uglom, grčko planiranje je podrazumjevalo slobodnija rješenja s glavnom podužom ulicom koja je više sa strane, a ne sredinom grada vodila do glavnog gradskog trga. Pored novootkrivenih pilona, kapije antičke Budve, najnovija istraživanja su pokazala da se u temeljima određenog dijela postojećih bedema, na sjevernoj i zapadnoj strani, nalaze ostaci zidina iz helenističkog i rimskog perioda. Pretpostavlja se da dio zida kod benediktinskog manastira Santa Marija in Punta potiče iz IX vijeka, dio zida na potezu sjever-jug vezuje se za XII do XIII vijek, dok se za ostatak smatra da je iz doba mletačke vladavine, dakle za period poslije XV vijeka. Sve ovo ukazuje na hronološku kompleksnost građenja zidina kao bitnog, odbrambenog dijela grada. Prve poznate gravire Budve potiču sa kraja XVI vijeka i na njima se može razaznati da je grad u to vrijeme bio okružen zidinama sa šest kula na pojedinim uglovima, dok je glavna gradska tvrđava – Citadela imala dvije kule, jednu okruglog i drugu nepravilnog oblika. Po Don Krstu Ivanoviću (1628-1688), znamenitom budvanskom hroničaru iz XVII vijeka, kule su, kao i ulazi u grad, imale svoja posebna imena. Na sjevero-zapadnoj strani nalazila se, a i danas se nalazi, glavna kula pod nazivom Gradenigo, na kojoj je isklesan mlatački grb sa predstavom lava, kao simbola Sv. Marka, zaštitnika Venecije. Kula pod nazivom Repeno nalazi se na sjevero-istočnoj strani. I danas, zidine, uglavnom iz srednjevjekovnog perioda, cirkulišu skoro oko kompletnog gradskog jezgra koje se sastoji od uskih uličica i malih trgova ili pjaceta. Od vremena mletačke vlasti, posebno poslije zemljotresa 1667.godine, u gradu se počinju podizati dvospretne i trospratne kuće izgrađene od domaćeg kamena, sa dekorativnim elementima renesansnog i baroknog prizvuka na prozorima gornjih spratova.